Tala Pikić: Odsutni Bog

Korak po prostoriji odjekivao je potpuno neplanirano, sišao s nebesa, otisnuo se od zvuka svakodnevne radnje i prenio mladog novinara iz pozicije u kojoj je proveo većinu sumornog jutra. Novinar je udahnuo hladan zrak, pritisnuo rukama vrh naočala i rukama odgurnuo nedovršeni rukopis u kantu za smeće do sebe. Apsolutna glupost, nije mogao vjerovati da sada, s dvadeset i tri godine sjedi u neprozračenom uredu u samom središtu sivila industrijskog grada, i dovršava tekst o novim dugovima velikih moćnika, koji ionako neće biti podmireni. Njegovo prozivanje je bilo nepotrebno, jer ništa se neće poduzeti, njegov i svijet prosječnih malograđana će ostati isti, a bogati će krasti i uzdizati se, sve dok je protoka vremena i ljudi, ali ima nade o silasku Uzvišenog, koji će jednog dana svijet riješiti njegovih mana, i svi gramzivi i nepravilni će pasti, a mali čovjek će se, s ostalima uzdići kao jedan nad nebesima.
O čudesnih li riječi, o kakve su misli prolazile kroz čovjekovu glavu dok je ispijao posljednje ostatke ranojutarnje kave. Okus i miris što su se širili od lokalne tvornice čaja i pekarnice, sad odvojeni u zasebne boje, što su mu se slijepo motale oko glave. Sve su boje naposljetku postale jedna, i Sunce mu je plesalo pred očima dok je napokon i u potpunosti, bio budan. Novinar je širom otvorio oči, upijajući mrtvi zaslon. Strujanje zraka i neprepoznatljiv zvuk, što činili su ga čovjekom, što činili su ga da diše. On otvori praznu stranicu i počne pisati.

Tala Pikić, Zagreb