Tala Pikić: More i praznina

Kao ribar, ranojutarnja zora što je obasjala prazne prostore mora, budile su u njemu poseban osjećaj. Osjećaj kakav je samo pogled na obzor, spojenost neba i mora ili prostranstva kakva ljudsko oko ne može uistinu shvatiti budila u čovjeku. Ribar je bio skroman čovjek, koji nije težio za bogatstvima niti nepotrebnim dobrima. Bio je on, naposljetku, naučen cijeli život da lovi i da se vraća kući u kojoj je rođen, i nije tražio previše od života te je težio za jednostavnošću. Svake noći, običavao je moliti za plodnost ulova te zahvaljivati na još jednom danu proživljenom kako je molio da živi. Iz kamena je isklesao maleni križ, koji je uvijek nosio oko vrata, da ga čuva Bog i Gospa dok kroči vodenim prostranstvima.

Jedne večeri, šetao je pustopoljinom dalje od njegove kuće, gdje udaraju hridi i gdje završava svijet. Ispred njega je bilo kristalno more, hrana njegova i neprijatelj njegov kada su oluje parale nebo. Sutra će opet u ranojutarnje sate ploviti, sve dok svod nebeski ne propara sunce.

Satima nakon što se probudio, obukao i pripremio barku, ribar je već plovio. Šaputao je kratku molitvu za uspješan lov, i promatrao prostor ispred.

Kada se vratio iz lova, posegnuo je za svojim vratom da bi uzeo križ. Kada mu je hladna ruka dotaknula praznu, viseću kožu, shvatio je kako križa nema. Uznemiren, starac se vratio do mora, moleći Boga da mu križ vrati. Može li proći kroz prazninu tražeći sitni križ, nije bio siguran, pa je ostavio mjesto i otišao natrag kući, oplakujući izgubljeno.

Sljedećeg jutra, kada se probudio, pod nogama mu je ležao bijeli križ.

Tala Pikić, Zagreb