Mia Milković: Priče
Viju fiju
Za mene su sve one gospođe koje žive na selu i koje imaju unučad babe, ne bake. Bake se trackaju, mackaju, lickaju i žive u gradu, imaju mobitel veći od moje budućnosti koji drže metar ispred sebe jer ako hvataju signal, drže i razmak, pa dobri metar od sebe zbog korone te kako se okreću za signalom, tjeraju ljude oko sebe. I konstantno gledaju tko prolazi ulicom. Babe, ove seoske, uvijek pitaju sve, a znaju više informacija prije nego što im kažeš. Glavne Radio Mileve. Provjere sve, imaju izvora na tone.
Moja baba. To je endem, izuzetak, unikat i ne znam što još više. Prvo umire od stoljeća sedmog, a drugo sve ispituje, bez obzira na to što ionako sve zna. Imam osjećaj da sprema pitanja unaprijed, prije no što ja dođem kod nje. Zna što se, rekla bi ona, u Ameriki događa. U Ameriki nema sibilarizacije, ali ima svašta nešto lijepoga. Imala je više blaga nego mjeseci škole. Ima četiri razreda osnovne, no manipulira kao da je diplomirala kod naših vodećih političara. Najgore kod moje babe je to što pita i ono što zna, sve želi znati. Kao „zaboravlja“ stvari od prije koji dan, a sjeća se, skoro pa svog rođenja.
Imala je pet moždanih udara i još je živa. Nema njoj smrti bez sjekire. A pije sve moguće tablete. Ima ih više vrsta nego Milka svojih čokolada. Uz to, potegne baba koji put jednu rakijicu, a i Karlovačko krade djedu. Potajni hajdukovac, a da to ni ne zna, samo na Karlovačko troši novac. Način na koji izgovara neke riječi može se protumačiti na više načina, kao i Vergilijevi stihovi.
Test da su babe ili glupe, ili se pak prave glupe, jednostavan je. Ja sam, jednom davno, svojoj babi dala Tic Tac umjesto tablete, a ona nije ni primijetila.
„Ati Boga, mala, koje su ovo tablete?“
„A baba, one koje si rekla!“
„Eeeeeeeee kako su mi lipše i kako mi odma pomažu kad ih meni moja najdraža unuka dadne!“
„A da ko će nega ja!“
Laže, najdraža sam joj uvijek kad joj trebaju nove informacije. Da sazna da to nisu bile tablete, već Tic Tac, govorila bi mi „Vrag ti sriću i sime odnija!!!“ Moja bi baba, svi se slažu, bila prvak u kletvama. Ako, ne daj Bože, ne budem mogla imati djece, krivac je moja baba, da se odmah razumijemo.
Nakon četiri razreda srednje škole, svaki put kad ju vidim, pita me odakle je moje društvo, profesori i ostatak. Po njoj nam je čak i neki ISIL-ovac u rodu. Svi su nam osim, kako ih ona naziva „njiovih“, rod. Sa svima smo u rodu! Ne bi me čudilo da sam u rodu s onim čempresom kod svetog Jure. Uvijek priča iste priče, to nisu istine.
„Uč, uč, srićo babina, da ne bi i ti ki i tvoja baba stara čuvala blago po cile dane!“
„A baba, nije ovo laka škola, imam puno toga. Učim kolko mogu.“
„Zna baba, srićo moja, sve to!“
Ne zna ništa, ima četiri razreda osnovne, a ne zna pola toga. Donald Trump po njoj je predsjednik u „Ameriki“. Opet đavlija sibilarizacija! A tek naglasci i ispadanje slova, glasovne promjene neću ni spominjati. Ima devedeset kilograma, a jede slova u velikoj količini. Kada kaže sto, ne znaš je li misli na stol, sto kao broj ili zna da glagol stare na latinskom znači stajati, pa se ja mislim tri dana na što je ona mislila.
A tek kako pije, pfff! Kaže da to ona tako za cirkulaciju. I to isto laže. Od djeda skriva i pive i višnjevaču, a čim on ode, ona odmah vadi ispod kauča i lije si koliko god stane u čašu. Baba je prvak u laganju.
Kuhanje joj nije jača strana. Zapravo nije nikakva, a kamoli jača. Ono što ona sprema, ponekad pomislim da je to hrana za kokoši i svinje, a ne za nju i djeda. Blago rečeno, spirine, i to spirine na kvadrat. Uštipke sprema s tikvicama, fuj.
Za babu mislim da ne poznaje dobro današnju djecu, ljude, glazbu, tehnologiju. Od glazbe jedino što zna su crkvene pjesme, a i poneke s „Lijepe naše“ kada naleti na to na HRT-u. Mislim da nikad nije čula ni za što drugo. Svaku misu napamet zna, a i nekad kad sjedi na balkonu, rekao bi djed, širi viru katoličku. Uvijek moli krunicu, ama baš uvijek. Molit će ju i kad umre.
Ima još onaj starinski telefon, a do njega neku bilježnicu s gorim rukopisom od mojeg. Nečitko do dragog Boga. A brojevi su poseban slučaj, pet joj je dva, dva pet, šest joj je devetka s crtom ispod. Te sve brojeve bira kada joj je dosadno i kada želi saznati nešto novo. Razgovor se otprilike svede na dvije minute u kojima ona postavlja pitanja kao policajac, a osoba na drugoj strani linije odgovara kratko i jasno. Jer njoj će se zapaliti ručak, a budući da je imala pet moždanih, „oduzeta“ joj je lijeva strana, no šeta ona brže od mene kad ju nitko ne gleda. Ako ju kojim slučajem zovnem, odzvoni samo jednom i baba već digne slušalicu.
„Alo!“
„Eeeee baba, šta ima? Kako si?“
„A evo, dušo babina, bila bi dobro da me dragi Bog oće sebi! Nema ništa, brate! Šta ima kod tebe?“
„A ništa, taman oprala kosu. Di je dida?“
„Pitajde ti Boga di je on! Biće opet iša pit, ku*va! Ja mu sakrla svu rakju pa iđe tražt u Ante Bećna! Znadeš ti da oni loču po cile dane, vrag in sriću odnija!“
„Ajd baba, pušti ih da se zabave ljudi.“
„Dobra in takva zabava, srićo babna! Šta još imade doli?“
„A ništa, šta će bit? Sve isto ki i prije.“
„Ol nije došla kaka korona, šta je to?“
„Ma ništa, nešta bezveze, neće to doć do vas gorˈ.“
„Čuvaj se ti, srićo babna, nikad ne znaš. Osušde kosu dobro i nemoj izać mokre glave vanka!!!“
„Ma neću. Ajaj, iđen učt, čujemo se. Aj bok!“
„A čekaj!!! Recde ti svojoj babi imaš li ti kojeg kečća?“
„A ima baba iz njemačkog. Dala mi jer sam prepsivala…“
„A oklen je ta, pi**a joj materina?!“
„A ne znam, baba, rekla sam ti već iljadu puta! Iđen učt, aj bok!“
Nikad je se riješiti. Još bi ona pričala. Ne možeš vjerovati kako je uporna. A tek s tehnologijom… Nije ne na ti, nego ni na ne znam ni ja što. Jednom sam ju pitala za jedan selfi, ono za Instagram i Facebook. To je bila drama.
„E, baba, mogul okint selfi jedan s tobom?“
„Slefi?“
„Selfi! Ne slefi!“
„A šta će ti to, dite moje?“
„Ma za ono znaš jedna za Instagram, druga za Facebook, hashtag najbolja baba, i to…“
„Insta šta i kako ono drugo, Vejzbuk?“
„Instagram i Facebook, baba, Instagram i Facebook! A slušaj, imal ko u selu interneta da mogu bit na Wi-Fiju?“
„A ma koji ti je vrag uša u te mala, biž od mene su tim! I koji viju fiju te spopa sad?“
„Nije viju fiju, lokativ, baba, padeži.“
„Koji te sad mladeži spopali?“
„A ma nisu mladeži, nego p-a-de-ži !!!“
Gluha je kˈo top.
Problem je nastao kad sam babu i sebe pokušala fotografirati, onako, bezveze, spontano. Kad sam upalila kameru i krenula stisnuti ikonu za fotografiranje, baba mi istrga mobitel iz ruke i baci ga kroz prozor.
„Baba, jes ti normalna!?!?!!? Pa to je iPhone, dođe dvi iljade kuna!!! Još ga otplaćujem!!!“
„Kako se zove? Aj bok?“
„IPhone, baba, iPhone!!!“
„Aj fon? Ćerce moja, aj ti bok, oćeš da nas neko ubije priko togan?!“
„Baba to je samo kamera bila…! Aj bok, aj!!!“
Otišla sam i usput pokupila mobitel. Naravno, nije radio. Baba je umislila da je Sandra Perković i bacila ga je kao disk. Viju fiju.
Bakina karta
- listopada, 2009. godina. Srednje hladno vrijeme za petogodišnju mene koja cvokoće zubima i na 15 stupnjeva. 13. kolo prve lige. Hajduk i Dinamo. Vječni derbi u 18 sati.
Naravno da nisam znala kamo idem. Baka me nahranila, odjenula i zakopčala do grla, kao što je uvijek običavala. Hodala sam sporo i nespretno. Moje su male stope ostavljale jedva vidljiv trag u beskonačnom svemiru asfalta i teških, odraslih koraka. Dlanom obrišem prve kapljice znoja na čelu, a onda ugledam nešto veće od svega. Nestvarno. Gigantsko. Drugačije. Svakim je korakom bivalo sve veće i veće, a pjesma koja je bujala iz utrobe te nepoznate tvorevina čula se nadaleko. Došli smo do neobične građevine koju su moje djetinje oči prvi put pokušale obuhvatiti, kao panoramski fotoaparat koji se precijenio. Tada mi se betonsko zadnje činilo kao ogromna neka superkul dobra stvar, a kad bi svijetlila, izgledala mi je kao ogroman svemirski brod usred Splita.
„Vidi, dušo. Mjesto gdje si uvijek sretan. Zovu ga Poljud.“
„Stvarnooooo?! A zaśto baś Poljud? Je l’ to po’ ljuda?“
„Nije, srce, pola ničega“, lice joj se rastegne u osmijeh. „Po latinskoj riječi palus paludis. Močvara. Močvarno je tlo ispod nas.“
Udarim nožicom o tlo. Meni se činilo čvrstim. Govorila mi je još mnoge pametne dosjetke o školjkastoj građevini, a ja sam ju u čudu gledala, ne vjerujući svojim očima. Kako to, bako, da sam došla baš na Poljud…
„Bako, jel mođemo uć unutra?“ pitala sam je s nestrpljenjem koje samo dijete može razumjeti.
„Zlato bakino… Ne možemo jer nemamo kartu.“
„Zaśto nam triba uopće karta? Mođemo i bez nje proć.“
„Ne ide tako, dušo. One barbe u narančastom ne daju uć bez karte, tako da ne možemo gledat. Jedino možemo slušat.“
„A zaśto mi nemamo kartu?“
Lice joj je izgledalo kao da se počelo raspucavati duž bore koja se širila od vremena koje ja nisam mogla pamtiti. Shvatila sam da sam pitala nešto pogrešno.
„Ne možemo jer baka nema novaca za dvi karte… A ne može jedna uć, a druga ostat vanka.“
„A ja puno źelim vidit to kako izgleda…“
Znala sam da je pogrešno, znala sam da plačni glas ne pomaže, bilo mi je žao, ali riječi su izletjele kao metak. Djeca ne znaju šutjeti.
„Ako baš toliko želiš, vidit će baka može li išta sredit, sačekaj malo.“
Čekala sam malo duže, nikad toliko dugo. Sjećam se da je iz jakne izvadila nešto sitno novca. Redar ju je nepovjerljivo pogledao, prebirući po sitnišu. Zatim je pogledao prema meni, a bakino je lice dodatno ostarjelo. Pustio nas je. Nekoliko će minuta derbi biti i naš.
Najveća livada na svijetu bila je prepuna mrava u majicama. A cijela je košnica odasvud zujala i bodrila jednu mravlju vojsku.
„A ko su oni ljudi doli na onom zelenom?“ zapitkivala sam baku s tolikom znatiželjom u glasu.
„To su ti igrači na terenu. Teren je to zeleno, puno puno trave. Bili su naši, a plavi su dinamovci.“
„A ko su ti dinamovci?“
„Zar ne čuješ i sama?“
Kada sam se više skoncentrirala na glasove koji dolaze sa suprotne strane Poljuda, čula sam i Hajduk, i Dinamo, i purgere, i tovare, i pobjede, i poraze. Gledala sam teren kao da bi trava odjednom mogla propasti u to neviđeno močvarno tlo, trčeći mravi otići, košnica utihnuti, no pjesma je bivala sve jača i jača. Prošli su me trnci neusporedivi i s čim u mom malom životu. Samo sam se osjećala sretno i veselo.
„Moramo ić“, rekla je blago razočaranim glasom, kao da je moje oduševljenje prizemljenim svemirskim brodom bilo preveliko.
„Oćemo opet doć ode na Poljud?“
„Ne znam, srićo. Mora baka skupit pare za kartu da možeš sve gledat, od početka do kraja utakmice.“
„Joj, Bako, najbolja si! Svima ću reć da imam najbolju baku, do zvijezda i joś puno dalje!“
Otišle smo natrag kući, do Skalica. Okupala me i odjenula u svoju spavaćicu jer sam zaboravila pidžamu. Njezini su zubi cvokotali, pregrizla bi usnu da manje čujem. Tada me naučila moliti Anđela čuvara i još mnogo toga što nisam zapamtila. Kao šećer na kraju, kad smo legle u krevet prije spavanja, pričala mi je da se prije nije igralo u „svemirskom brodu“ nego na Starom placu. Rekla je da ću čitati Smoju kad budem velika. Ima vremena.
Proscrollala sam po Hajdukovim stranicama i našla i datum, i kolo, i vrijeme i rezultat odigrane utakmice. Nisam je se sjećala nakon toliko godina. Ni igrača. Ali baka pamti. I vraća se toj priči kao djeliću prošlosti koji pred zubom vremena umata u svileni rubac i skriva po mračnim kutovima za koje samo mi znamo.
Sada, pratim svaku utakmicu, čitam vijesti sa svake stranice, sa svakoga portala. Pratim svoj svemirski brod, a i on prati mene. Svaka je ulica oslikana bljeskovima bakine prošlosti i moje budućnosti. Taj zvuk košnice, zvižduk početka dvoboja i junačka utrka za „svoje“ postalo je ono što je trebao biti Anđeo čuvar. Religija. Jer baka je odvojila od svojih usta da bih ja poslušala prvi huk sa sjevera.
Kad sam tužna i kad sam sretna, došetam do Poljuda. Napravim krug od istoka prema sjeveru i završim na ulazu s kojeg sam prvi put gledala utakmicu. Ondje gdje je baka progutala stid i bijedu da mi kupi nekoliko minuta sreće i cijeli život uspomena.
Baka još nije skupila novac. Vikendom smo pratile utakmice u njenom stanu. A ja želim samo da otiđemo na tu jednu zajedničku. Da joj kažem da ja itekako pamtim onu njenu mudrost: „Moraš odlučit ,il jesi il nisi!“ Jesam sve, bako. Ti si moj putokaz. Moja prva karta.
Neponovljivo iskustvo
To je bio neponovljiv provod. Cijela stara generacija maturanata opet i konačno zajedno! Vrh! Okupili smo se na istom mjestu nakon 10 godina. Neki su od nas već završili fakultete, a neki poput mene, radili su za kruh svakakve poslove.
Završio sam komparativnu književnost, hrvatski i latinski, a radio sam kao konobar u kvartovskom kafiću. Mogao bih gostima umjesto računa izrecitirati Matoševu Utjehu kose ili pak Cesarićev Povratak. Mislim da bi im to bilo dovoljno da se više nikada ne pojave na mome radnom mjestu. Većinom su svi gosti bili bahati i drski. Sjećam se da je jednom bilo tako lijepo vrijeme da su svi pristizali u kafić. Samo odjednom?! Nije mi bilo ništa jasno. Svi su me zvali s jedne strane na drugu, a ja na rubu živaca, bacih tacnu i ostavim novčanik šefu, skupim stvari i odem. Ne bi čovjek rekao, dao mi je otkaz.
Idući posao bio je nešto bolji i lakši. Radio sam u obližnjoj palačinkarnici. Bilo mi je skroz dobro, iako je plaća bila malo preniska s obzirom na to da sam stalno kasnio, a živio sam minutu hoda.
Treći i moj trenutni posao je pisanje. Do ženinog novca ne mogu nikako doći. Ona to sve troši na svoje bundice, šminkice, depilacije i ne znam ni ja više što, uglavnom nemam koristi od nje. Odlučio sam poći i iskušati se u tim vodama, ma da me to nije uopće zanimalo, a moja je profesorica iz gimnazije uvijek govorila da sam ja neki poeta laureatus u nastajanju. Nisam joj vjerovao nikada pa ni sada. Maltretirala me sa svom silom natječaja. Tjerala me da pišem pjesme slobodnim stihom, a ja to uopće htio, a ni shvaćao. Smatram da se poeta nascitur, a ne da mi netko govori kako da pišem. Meni je pjesma bez rime sve, samo ne pjesma.
Počeo sam se prijavljivati na sve natječaje na koje sam naišao, čak i na one prozne, a tu sam imao najmanje nade. Držao sam se one Audaces fortuna iuvat, iako je to za mene više bilo mučenje i Apparent rari nantes in gurgite vasto.
Nakon silne količine natječaja dobio sam puno toga, na početku od slomova živaca pa do toga gdje mogu napraviti laptop jeftino, a dobro ili isti takav nabaviti. Dva puta sam ga skucao o pod jer mi je za dlaku izmaklo prvo mjesto. Ex privata diligentia sam se trudio popraviti ga, no nije išlo. Potrošio sam toliko novca, dobro da mi kartica, kada sam išao na bankomat po novac, nije rekla: „Oduzmi me!“
Nekako sam nabavio novac za godišnjicu mature. Ne sjećam se iskreno jer sam se nakon silnih slomova živaca držao one in vino veritas. Stvarno je bila istina jer sam shvatio me sposobnost za pisanje zaobišla u širokom luku, ad litteram.
Na godišnjici mature, zabavljali smo se kao nikada. Bilo je baš nezaboravno. Ivan je izvodio kojekakve ludorije i majmunarije, a uvijek je šutio. A Tea? Tea je uvijek bila glasnogovornica našeg razreda i uvijek je htjela dobro za sve. Bila je moćnija od ostalih, i psihički, a nisu je ni fizički atributi i apozicije zaobišli. Bila je bomba.
Plesali smo i zabavljali se do dugo u noć. Nakon dugih pozdrava i plača, otišli smo kući s nadom da ćemo se opet uskoro vidjeti.
Budući da sam bio onaj koji spava do kasno, otišao sam u pekaru koja je otvorila prije koju minutu i kupio sam vrličku pogaču. Tako je bila mekana i topla, a mirisala je da sam je se već najeo vozeći ka kući. Od svog silnog alkohola koje je Petar posluživao za šankom, ja sam potegao za jeftinom ruskom Vodkom. Bila mi je neodoljiva. Nakon Vodke, prešao sam na Karlovačko, a zatim na neko jeftino vino. Bilo je užasno i povraćalo mi se nakon njega.
Sjeo sam u automobil i krenuo kući. Nakon dvije krivine bilo mi je loše. Stao sam jer sam imao osjećaj da ću povratiti. Otvorio sam vrata i pokušao se natjerati na povraćanje. Nije išlo. Vratio sam se na poziciju vozača i krenuo sam kamo sam se zaputio. Opet mi je bilo loše, ali ovim putem nisam mogao nigdje stati. Bio sam na sred sredine brze ceste. Joooj! Krenem otvarati prozor, nisam stigao. Ispovraćao sam dušu iz sebe. Pronašao sam se u onoj izreci „Bogu dušu, Bog je neće“. Nisam imao čim očistiti tu silnu rigotinu pa sam uzeo kruh koji je bio na suvozačevu mjestu. I brisao sam njime svoju mrkvu, krumpire, meso i grašak i sve što se nalazilo u gulašu prethodno dan, ad litteram. Počistio sam sve što se moglo, in capite et in membris, ali još su se vidjeli masni tragovi moga gulaša, a kruh nije došao do kuće.
Kod kuće me također zateklo čudo. Moja je žena upravo tada palila moju najdražu kožnu jaknu od dvije i pol tisuće kuna jer ju nisam obukao od prosinca, a njoj je to samo skupljalo prašinu po ormaru. Zaboravio sam totalno na tu prekrasnu jaknu.
Požalio sam oba dva dana, a proklinjao sam i ženu i gulaš i vino i Vodku i vrličku pogaču naredna tri mjeseca.
Mia Milković, Split
