Magdalena Blagec: Poezija

Biti ili ne biti – to je pitanje

Biti ili ne biti – to je pitanje.
Kako kome.
Nekima to nikada nije predstavljalo problem.
Nije ih jednostavno bilo briga.
Ostavljali su to
za dane poslije sutra,
a sat života je, svejedno,
tiho otkucavao
tik-tak…
Samo da podsjeti na prolaznost.
Tišina se uvlačila u bit,
a bit je postajala svakodnevicom.
Živjeti ili ne živjeti?
Misliti ili ne misliti?
Postojati ili ne postojati?
Biti ili ne biti –
ostalo je još samo to pitanje.

 

Cajti

Kak god da živiš,
Na živlenje da glediš,
Se bu te prešle,
Vse, vse bu te negda prešle.

I gda si velike soze,
Čez mehke lice spuščal,
I gda si se ze srčekam skup
Sega guta smejal
Ni mislil si niesi
Da cajti se brš omekneju
I vse ti zemeju.

I dek cajger cajgera
Po vure lovi
Vu kratkem živlenju
Taki cajta več ni.

 

Hod bez korakov

Kmica počiva na hižami
dek mesec zvezde čuva.
Muk…
Tišina…
Vse je vtihle.
Zdej se još same čujti moreju
misli.
Zdej se još same i spominjaju
misli.
Blagost…
Spuščaju se angeli.
Negde v dalini,
čuje se same
hod bez korakov.

 

Nitko ne će zaspati noćas

Ista pitanja, ista obećanja.
Tražimo iste odluke kojih
se bojimo zbog straha.
Dio nas žudi za time.
Jednom se živi i
samo danas smo mladi.
I ne želimo,
i ne želiš,
i ne želim,
čekati da to samo prođe.
I da postanemo samo sjećanja.
I da se jednog dana pitamo
kako je to moglo biti.
Ne želimo, ne želiš, ne želimo!
I zato,
nitko ne će zaspati noćas
dok ne odlučimo ono
što će morati biti.

 

Poznajem tvoju priču

Povezuje nas vjetar koji nam
glatko dodiruje lica.
Ti i ja.
Tišina.
Mir i blagoslov.
Oči proučavaju prazninu.
Misli dodiruju beskraj.
Znamo se, osjećamo se.
Poznajem tvoju priču,
ali, svejedno,
ispričaj mi je ponovo
kako bismo se mogli
jače slutiti,
kako bismo se
dublje povezali.

 

Sjaj kroz travu

Nakon kiše tamo je zastalo-
bilo je mirno, a
razgovaralo je tek sa suncem.
Pričali su neki
da je tu sakupljena dobrota svijeta –
ah, kako duhovito, ha-ha,
baš kao u bajkama.
Strepimo pred tim, ali
nismo nikada obratili previše pažnje.
Jer kao što znate,
mi nemamo vremena.
I tako je to iščezlo.
Nitko nije –
kao što možete pretpostaviti
primijetio kad se to dogodilo.
Nismo imali vremena.
Samo su djeca pričala
kako je to, nešto,
zaplesalo svoj posljednji ples
upravo sa suncem,
a zapravo, mislim da je to, nešto,
spremljeno, upravo, u njihovim očima.

 

Padaju zvijezde

Dogovor je bio da zvijezde padaju,
a ti si to prekršio.
Nisu više padale zvijezde.
Sada su padale riječi, razum.
Nije me više mogla obasipati
zvjezdana prašina,
nažalost, ili, možda, na sreću
jer sada me je obasipalo nešto više.

Dogovor je bio da zvijezde padaju,
a ti su to prekršio,
a ti si otišao mnogo dalje…

 

13. kolovoza

Sveti Lovro plače
i dopušta nam da vidimo
njegove suze
kako bismo poželjeli
ovozemaljski prolazne želje.
Mliječna staza rasvjetljuje noć.
Komet za kometom.
Želja za željom.
Zrak začinjen istinom.
I intimom.
Ponovo staro društvo,
ponovo jednostavni ljudi;
i jedna molitva;
jedna želja:
da bismo svi čim duže
ostali skupa.

 

Nakon svega usput

Sada, nakon usputnog života,
Donesenog jesenskim vjetrom.
Nakon svega nebitnoga.
Što dolazi uz put
Mi smo odlučili živjeti.

Sada, kada ponestaje vremena,
I nevažnog nečeg.
Sa  zakrpanim srcem, lomljivim razumom,
Olako odlučismo živjeti,
Nakon svega usput.

Sada, nakon usputnog života.
Nakon svega usput, nebitnoga,
Mi smo odlučili živjeti.
Sada, kada nam ponestaje vremena
I nečeg nevažnog
Nakon svega usput.

 

Med stranicami

Med stranicami od
hrapavuga papira
stojiju slova.
Med stranicami tere su
već posmeđile od
listanja,
dišiju reči,
spiju priče,
počivaju misli.
Med stranicami
tere o prošlosti pripovedaju,
a o budučnosti senjaju,
našla bi se i nektera suza,
dva smeha i još jena,
nigdar prežaljena senja.

 

Progutajte stihove

Progutajte stihove –
danas ih točimo na veliko.
Kvaliteta im ne će biti
vrla,
ali takvo je doba,
tako se to danas traži.

Progutajte stihove –
danas ih točimo na veliko.
Ne zamarajte se metaforama,
paradoksima,
preskočite ih.
Ne marite za poetu.

Progutajte stihove –
jer danas ih točimo na veliko.
Nadajte se sličnim temama.
Kako se okus ne bi
miješao
nadajte se sličnim formama, riječima…

Progutajte stihove-
jer danas ih točimo na veliko.
Neka se slijevaju niz grlo –
čim brže. Naručite još!
Nije bitna kvaliteta, nego kvantiteta.
Progutajte stihove – danas se toče na veliko.

 

Ubiti riječi

Ubiti, zgaziti, poniziti,
zgnječiti je u blatu emocija
s mirisom bezvrijeđa.
Da, znam da su ovdje jer moraju.
Sakate tišinu.
Popunjavaju trenutak do trenutka.
Truju, ubijaju mir.
Smrde po iskrenosti,
a zapravo ih nije briga.
Ne znači nam ništa,
govori o svemu.
Ubiti poniziti, smrskati,
taj skup slova na papiru.
Odbaciti, maknuti, uvrijediti,
tu šaku glasova u grlu.
Umoriti, odbaciti, prokleti,
te riječi.

 

Razgrtati obzor

Razgrtati obzor
Napetim mišicama.
Razgrtati obzor
Ćutanjima i željama
Razgrtati obzor
Promaći smisao
Te nastaviti živjeti
Kao da se nije dogodilo.

 

Opet  razgrći obzor….

 

Vjetrova pjesma

 od iskona do bezdana
od praskozorja do sutona
od danas do sutra
od jučer do nekad
oduvijek klatari se vjetar
šapćući tugaljivo svoje misli
skrite od onda do ovda
od laži do istine
odnijete zajedno s njegovom sjenom
a prišapnute tek
onima koji ga umiju razumjeti

 

Tiho

Tiho ćeš nestajati

u tihom postojanju
tihih misli i
najtišeg znanja.
Tiho odlazit ćeš
u sutra,
i u dane poslije sutra.
Samo te danas
ne će ovdje biti.
U tihom danu
u tihoj riječi
i najtišim nadama,
dok ćemo mi samo
glasno disati.

 

Posiviti

Posiviti

Izblijediti

Ispariti

Nestati

Zajedno s

Vremenom

Zajedno s

Brigama

 

Nitko ne spava na nebu noćas

Nitko ne spava na nebu noćas,
a mi smo smireni i ne plašimo se.
U očima gledamo propast i
smijemo se smrti kako bismo zaboravili
prolaznost.

Nitko ne spava na nebu noćas,
a ti gledaš, ja gledam, mi gledamo. Svi.
Mi vidimo promjenu.
Prisustvujemo piru zadnjih vječnosti i
ne vjerujemo.

Nitko nije uspio usnuti na nebu noćas,
a mi ne brinemo, za sebe, ne marimo za druge.
Nitko ne će još dugo, dugo usnuti,
a mi ćemo se i dalje rugati
stvarnosti.

Nitko nije zaspao na nebu noćas…

 

Kamo vrane lete

Kapljice kiše slijevaju se
niz prozore naših lica.
Tišina se sakrila usred buke
gradova, parkova, ljudi…

Naša mladost cvate,
ali lišće joj se pomalo suši.
Zrak je sve gušći…
muti ga samoća.

Doneseni ishlapjeli osjećaji.
Ruke sramežljivo govore.
Razdražena je davna pomirenost.

Sve je bilo isto, ali
promijenit će se.
Odlazimo kamo vrane lete.

 

Od nemila do nedraga

Od nemila do nedraga
Adresa ljubavi
Jer ona je
I sama
U boli rođena.

 

Dunje na ormarima

Sada već pomalo i godi toplina
stvorena tijekom noći
zbog našeg prisustva,
toplina –
koju smo do prije koji dan
van istjerivali besramno.
Pada kiša,
umiruje misli,
vlaži snove.
Vrane i dalje lete
na posao i
s posla.
I dalje se umorno vraćaju
živo pjevajući.
Svira tango grmljavine,
a vjetar,
on elokventno pleše
s listovima
koji mu se s povjerenjem
prepuštaju.
Magle nas spretno prisluškuju.
I jača je noć
i dan je umoran.
Sve je nekako već…
Ah,
i dunje su već na ormarima…

 

Naučiš

Nema ti druge,
Samo naučiš.
Bez pogovora,
Pretjeranog ispitivanja.
Izostaviš znatiželju,
A nemaš ni potrebe
Istraživati.

Naučiš kako voljeti,
Naučiš pažljivo vjerovati ljudima,
Naučiš biti pristojan,
Naučiš živjeti,
Naučiš postojati…

Eh, da prijatelju,
Samo nauči.
I ne pitaj ništa.
Samo nauči
Kako bi nekako i opstao.

 

Zake

Zake, zake suze žmefke,
zake glava pognuta?
Zake se mučiš i se vu sebi držiš?
Zake se stiščeš,
pak van ne pustiš?

Zake, zake ti duša trpi,
zake sam čez to ideš ti?
Zake za lažnim
osmehom se skrivaš?
Zake jal i mržnju
vu duši imaš?

Zake, zake glavu ne zdigneš,
zake sunčeku ne namigneš?
Zake ne podeliš te
i tugu i jad i vse?
Zake brigu ne pustiš
pak vu kratkom življenju
vesele živiš?

 

Noć

Gledah Sunce,
U suton,
Među brda kako pada.
Pada, pada, i pada.
Pa nestade!
Sve se umiri!
Sve umukne!
Ni laveža pasjeg nema!
Ni nijeme buke čovjekove!
Noć je.
Fenjer lagano zasvijetli.
Onako, tajanstveno.
Uz njega se skupljaju
Leptiri noćni.
Bal imaju, valcer plešu.
Sve je mirno!
Sve je tiho!
Gluho je doba!
Nijema je noć!
Samo na puteljku,
Puteljku skrivenom od ljudi
Od buke i bezosjećajnosti,
Čuju se koraci.
Koraci tužna čovjeka.

 

Proljetna kiša

Kap, pa opet kap.
Ubrzo nastaje kiša.
Naizgled, ništa posebno
jer tek je proljeće,
jer tek je početak.
I ništa zato.

Ta nevina, plaha, proljetna kiša.
Uplašena, kao od nekog ostavljena.
Pa plače;
al’ tek kratko.
Spuštajući sa sobom gomilu osjećaja
strahovitom energijom.

Nosi tugu; sama je.
Nosi neznanje; mlada je.
Nosi strah; uplašena je.
Nosi nadu; jer početak je.
I baš zato; iznenada
samovoljno, odlučno prestaje.

 

Prespavali smo proljeće

Prespavali smo proljeće.
Poslije sna
Bujno lišće više nije treperilo.
Čula se samo ptica,
Njezin tihi pjev.
Oči su se široko otvorile,
Jer sve je je bilo gotovo,
Jer smo prespavali proljeće.

I nakon sna više ništa nije bilo isto…

 

Traganje

Zamaskirano novinskim krabuljama
pod zaštitom Mjeseca
koračamo stazom
bezlične, sumorne i dosadne stvarnosti
pokušavajući
zadržati sebe.

 

Potraga

Teška je; umara nas
Bitka koju vodimo protiv svijeta
Sukobljavajući se sa samim sobom.
Ja doista ne znam što sam bila.
Zalutala sam tamo negdje
U tamo nekom davno,
Samo meni znanom svijetu.
Ne znam što sam sada.
Ne znam ni što ću biti.
Tražim se poput vjetra:
Odlazim odande gdje mi nije dobro,
A ostajem gdje mi se donekle sviđa.
Premda i tamo ne ostajem dugo.
Teško mi je razumjeti druge,
Njihove naizgled drukčije svjetove
Koji su u srži isti.
Ako mi je teško razumjeti njih
Kako ću onda, uspjeti, razumjeti sebe?

 

In memoriam

23. lipnja
    20 sati, 53 minute, 6 sekundi
    vrijeme nesumnjivo prolazi
    misli se zapliću u kosi
    dvije sjene
    neodređena dob
    fotografiraju očima
    zauvijek ostaju u sjećanju.

 

Morti negda bum…

Morti negda bum Sunce,
Pak bum se z Oblakima spominjala,
Na svet, odozgor, z veseljem gledela.

Morti negda bum Veter,
Da po svetu v trenu prebežim,
Pak se same, najempu, vu husti zgubim.

Morti negda bum Rosa,
Morti bum travicu osvežila,
Pod Sunce, život bum zdehnula.

Morti negda bum Krič,
Gorki krič, teri bu strah budil
Ili pak krič, krič radosni.

Morti negda bum Luč,
Luč tera ti bu svetla dala,
Jal z kmice bum terala.

A morti negda bum Senja,
Jedna mala, bogička senja.
Donesla ti bum brigu, ili sreču.
Bila bum jedna od onih, kaj se k srčeku meče.

 

Jesen

Kušne njivu,
zagrli trnac.
Jesen polefku,
došla je k nam.

 

Megla

Nebe,
z zemlju se spaja.
Vilenjaki su se skrili,
lučnjaki hodiju.
Vse je sive.
Čumbrave.
Megla.

 

Jesen

Došla je,
postiha,
same je vetrek listje zazibal.
Lete na rame pinklec meče,
z lastavicami na nebe polieče.
Sunčeke zdihavlje,
dah gubi,
rane ide spat,
V jutre kesne se budi.
Došla je,
postiha,
same je vetrek listje zazibal…

 

Nočna pesma

Čist pomalu, prek polefke,
Sunce je na počinek prešle.
Čist pomalu, jošče bolj polefke
Kmicu je dien nase obliekel.

Mesec, tif kmični kral,
Zišel je z proceduru van.
Obišel je saku hustu, saki trnac,
Po stezam je posipal svoj svetlečni prah.

Sova je kmičnu pesmu hukala,
Veter je vusnicu stiha gladil.
Kriesnica se polahku svetliti vučila,
A bregi, bregi su trudne zdihavali.

Trsi su stražu držali
Kre tievih griešnih goric.
Cvrčki su se zestali,
Na violine pesmu svoju igrali.

Rosu su vilenjaki z mefkami rukami spuščali,
Z dišučim kušlecima ju dišali.
Juškanje se čule tam prek brega,
Staram pajdašam se dima iti ne da.

 

Nevrieme

Strahu je saka duša živa,
Jer kmica vu sakem vuglu neke skriva.
Sunčeke kakti da nas je pozabile,
Kmici nas je na veselje ostavile.

A veter jafče i veter cvili,
Dek luč, drobna luč,
Na rasklencanom oknu,
Ostati na životu se sili.

Vse se musiče, vse se blešči,
Sake diete materi f krile beži.
Velike kole tancaju bleščeče ruke neba,
Kupica ti je z ruk opala, dragi moj deda.

A veter kuražneše cvili, veter jakše jafče,
Dek luč, drobna luč, na rasklencanem oknu
Z svojami suzami ne zgasne.

Sleme se zaprle, z nebam se spojile,
vse je ftihle, nič nije hodile.
Same se coprnica z lučnjakem pod ruku špancierala,
Dek je drobna luč na starom oknu polehku hmirala.

 

Zamrznute riječi

Bilo je vrijeme u koje
mrtvi obično dolaze po poljupce.
Vjetar je svojim
obično hladnim prstima
podsjećao na osjet života.
Sve je bilo obično.
Oblaci su se, kao i obično,
skrivali u nebu.
Ptice su odlazile na posao
ili možda,
možda su se vraćale,
kao i obično, ništa nova.
Vrijeme je trajalo, a
ljudi su, kao i uvijek
jednostavno, bez zaustavljanja
prolazili.
Bio je to običan dan,
ili obična noć
kada su se riječi
neobično zamrzle na običnom
zraku.

 

Pobrkani snovi

Pobrkali smo snove, pa Vas sada,
najuljudnije molim da mi ih vratite.
Pobrkali smo ih sinoć, sjećate se?
Sudarili smo se u prolazu,
mora da niste primijetili,
nisam ni ja, moram priznati,
i zbog toga, mi se ruga sram,
prisiljavajuć’ me pri tom da se osjećam loše…
No, nije bitno, vidim da žurite,
zato Vas pristojno molim da
vratite moje izopačene, krhke snove.
Ne ćete, ne želite, kažete?
Ali ja Vas najusrdnije molim!
Ionako, što ćete s njima?
Što Vama znači dunja na ormaru?
Vidite li zapravo svrhu plesa po žici?
Vi… Vi ne razgovarate s vjetrom…
Nazivate me ludom,
nema veze, ne ću se naljutiti.
Samo, molim Vas,
sinoć smo, u prolazu nehajno…
Pobrkali smo snove.
Preklinjem Vas da mi ih vratite!
Tiho šapćem: „Molim Vas“
Samo mi vratite snove,
pravit ću se kao da Vas ne poznajem,
ne ću Vam ništa zamjeriti,
ne ću Vam smetati.
Vratite mi snove!
Ne ćete, kažete,
ali ja ne mogu bez njih,
bespomoćna sam, i jadna.
Jedino se u njih pouzdajem, skrivam.
Preklinjem Vas vratite mi
te proklete, izopačene, izobličene snove!
Bez kojih mi nema života…

 

Oni bolji

Bilo ih je, ne mogu reći da nije.
Bilo je onih boljih,
Oni su umjeli više.
Znali su oni jače.
Mogao si ih razlikovati po mnogo čemu,
al’ na posljetku – oni su bili isti.
Željeli su voditi,
ali nisu prihvaćali slabe.
Žudjeli su za pobjedom,
ali raspali bi se zbog poraza.
Težili su, uistinu, nečem višem,
ali oni su, također, prihvatili
liniju manjeg otpora.
Sada to više nije tako.
Oni, upravo oni koji su znali bolje,
otišli su
traže nešto što će lakše biti bolje.
A mi?
Do sada som se skrivali,
jer smo znali da oni mogu bolje,
no oni su nestali.
Možemo povješati tjeralice,
ali to mi se nekako ne sviđa.
Moramo krenuti s činjenicom
da njih više nema.
Moramo prihvatiti spoznaju
da smo sada, na posljetku –
mi, oni bolji.

 

Dedekove gorice

Gda su se miešali
Denes i zutra,
Med blaženu kmicu teve noči.
I gda su več vse zvezde
Mesec hofirale,
A mefka je megla
Polefke pokrila trsje,
On je vierne išel.
Njegvi su teški koraki
Prekidali mu teve kmice.
Al’ pak on je senek znal da
Njega vierne čakaju
dedekove gorice.
I gda je de njih,
onak truden, i došel,
Od staroga drvenuga lagva
Teru kaplicu je sproslil
Pak si je, z blaženu kupicu,
Spod vedrog neba sel.
Tam de ga je skrila kmica,
Tam de ga je dedek njegov čuval.
I onda si je,
skroz postiham,
nekteru žalosnu pesmu zapopeval.
Popeval si ju je on,
Mirne i skroz stiham.
Od duše, z dušu,
Mirne i stiham.
Popevali su je,
Polefku,
Skup,
Njegov dragi dedek i
srečen on.

Magdalena Blagec, Donja Stubica