Lena Mihalke: Tišina

Sjedim na stijenama, a valovi ih mirno glade. Zvuk tišine odzvanja mi glavom, no sustižu ga zvuci prirode. Galebovi prelijeću ružičasto modrim nebom, a oblaci izgledaju kao prašina koju lagano otpuhuje vjetar.

Iza mene je livada i pčele prenose vijest o dolasku zvijezda. Zamamni miris ispuni mi nosnice i samo mi se mota po glavi. Vrijeme se izgubilo u labirintu ljepote koju se treba samo shvatiti. Hodam prema šumi i kamenčići mi krckaju pod nogama. Nailazim na čistinu okruženu drvećem. Spušta se mrak i već ležim na travi okrenuta prema nebu. Trava mi miluje ruke i noge. Kukci stvaraju zvuk od kojeg se naježim.

Zvijezde bliješte, ali se ne čuju. Njihovo treptanje ne remeti tišinu u kojoj se utapam. Tišina me obuzima i ništa više ne postoji.

Lena Mihalke, Kutina