Elena Brletić: Grad kojemu se ne sjećam imena
Znate onaj osjećaj kada se probudite i ne znate ni tko ste, niti gdje ste? E pa ni ja nisam znao do ovog trenutka. Trenutno se budim s klupice pokriven novinama. Djeca oko mene gledaju me široko otvorenih očiju kao da sam neki luđak. Ustajem s klupice i odlučujem da ću malo prošetati da vidim sjećam li se ičega. Tko zna? Možda sam i dobio amneziju. Po putu srećem jednu djevojku. Sjedi na klupici i čita knjigu. Prišao sam joj i upitao je: “Hej, znam da je malo čudno pitanje, ali gdje se točno nalazimo i koja je ovo godina?” Rekla mi je da je ova 2020. godina i da se nalazim u Puli. Rekla je da mi može pokazati kvart jer ima puno vremena zato što je skoro pročitala knjigu do kraja, a da lektiru ima tek za tjedan dana. Krenuli smo šetati.
Upitala me kako se zovem. Rekao sam joj da se zovem Dominik, iako ni sam nisam znao kako se zapravo zovem. To sam napravio jer ne znam kakva bi bila njena reakcija. Sigurno mi pomislila da sam neki luđak i pobjegla. Ubrzo je počeo padati mrak. Odjednom, svjetla se upale s nekih visokih stupova. Rekla mi je da je to ulična rasvjeta kako bi ljudi kada padne mrak lakše vidjeli cestu. Rekao sam joj da je kod mene kada padne mrak jedino svjetlo mali fenjer i to samo ako si toliki sretnik da ga imaš.
Krenuli smo prema nekom restoranu. Barem je Dora tako rekla. Prolazili smo preko neke tržnice. Na njoj se svašta nalazilo. Jako me zanimalo što se nalazi tamo. Pitao sam ju hoćemo li proći tuda kako bi vidjeli što ima za kupiti. Prolazili smo tržnicom sve dok nismo došli do prelijepog cvijeća. Tamo su bili klinčići i ljubičice, zlatica i maćuhice, damastne i žute ruže. Htio sam ih kupiti, ali nisam imao novaca. Dora me je upitala imam li ja možda u svojem kraju takvo cvijeće. Rekao sam joj da možda, ali nisam bio siguran. Odjednom, počelo mi je biti mutnije pred očima, a otkada sam joj rekao za fenjer od tada lošije čujem. Nisam siguran, ali mislim da dio po dio, kad se sjetim nečega odakle sam nestaje i vraća se tamo odakle sam.
Rekao sam Dori istinu! Nisam baš siguran da mi je povjerovala, ali morao sam joj reći. Malo sam se brinuo da Dora ne pomisli da sam luđak jer tako sam samo na početku, ali nisam imao vremena za to. Potrčao sam prema što više dućana. Naletio sam na tačke, a zaključio sam da je to isto neki dio ovoga čim sam počeo i teže disati. Također počinju mi se vraćati neka sjećanja. Dora je potrčala za mnom i upitala me što sam sve vidio po čemu zaključujem odakle sam. Rekla je da možda zna odakle dolazim, ali da to nije grad već knjiga i da sam ja zapravo lik u priči. Prvo sam je čudno pogledao, ali da sam iz nekog pravog grada kako bi se mogao stvoriti samo tako u drugom gradu. Rekla je da će me pitati još samo jedno pitanje a pitanje je glasilo: “Imaš li možda najboljeg prijatelja i sjećaš li se kako se zove?” Rekao sam da imam, ali da se ne sjećam točnog imena. Samo znam da je mlinar i da mu ime počinje na slovo H. Odjednom je rekla: “Pa ti si lik iz moje lektire.” Rekla je da se zovem Hans, da mi je najbolji prijatelj Hugh, a da je priča iz koje dolazim “Odani prijatelj.” Odjednom nisam mogao niti čuti, niti vidjeti, niti disati, i samo sam nestajao kao prah kojeg otpuhuje vjetar.
Našao sam se u svojoj kući, pored svoje predivne kćerke i svojeg predivnog vrta, ali tužno je to, što sve više i više zaboravljam što se dogodilo u pravom svijetu. Jedino, čega se sjećam je da sam šetao gradom, kojemu se ne sjećam imena, s djevojkom Dorom.
Elena Brletić, Pula
