Andreas Lanča: Noć vještica
Danas je 31. listopad i večeras idem na zabavu za Noć vještica. Baš se veselim! Zabava će biti kostimirana, a tema su vještice, kosturi i čudovišta. To znači da vile i princeze nisu dobrodošle.
Kada smo izašli iz kuće, prvo što smo ugledali bio je ogroman plavi Mjesec. Nikada prije nisam vidio takav Mjesec. Gledajući u njega, uočio sam šišmiše pa sam shvatio da su to zapravo vještice. Joj, svi smo se uplašili i brzo pobjegli na zabavu! Na zabavi smo svi bili veseli, ali ja sam se malo bojao. Sve su maske bile strašne. „Oho!“, vrisnuo sam kada je jedna vještica sletjela na zabavu. Uh, kakvo sam olakšanje osjetio kada sam shvatio da je to samo jedna od mojih prijateljica. „Zar si me stvarno morala toliko uplašiti?“, upitao sam. Odgovorila je: „Da, naravno! Zar nije to cilj zabave?“ „Skoro sam pao u nesvijest od straha“, uplašeno sam izgovorio. Ona se na to samo nasmiješila. Nakon toga me je pitala: „Što se ti buniš? Zar misliš da se nitko nije uplašio tvoje maske?“ „Ne, znam da se netko uplašio. Je li jako strašna maska, nisam siguran, a i sama si rekla da je to cilj. Ja nisam toliko puno uplašio ljude.“, odgovorio sam joj.
Nakon razgovora otišao sam sa zabave jer sam shvatio da će uskoro roditelji vidjeti da me nema kod kuće. Jupi! Stigao sam prije roditelja. Oj, kako je dobro biti tamo vani, bilo je baš strašno, ali zato je to zabava za Noć vještica.
„Andreas, Andreas, buđenje“, netko je govorio. Otvorio sam oči i shvatio da sam sve ono sanjao. Bio sam tužan jer sam se zaljubio u onu strašnu vješticu, a još sam bio tužan jer onaj plavi Mjesec nije bio stvaran. Nadam se kako ću to opet sanjati.
Andreas Lanča, Pula
