Ana Vujica: Slavuj i Ana
Probudio sam se na jednoj grani stabla na nekom igralištu. Tamo su bila neka djeca koja su igrala nogomet. Nisam se ničega sjećao, nisam znao gdje sam. Neka djevojčica je dolazilo do mene. Upitala me kako se zovem. Nisam joj znao odgovoriti. Djevojčica je rekla da se zove Ana. Rekla je da me može provesti kroz grad poslije škole.
Sačekao sam nekoliko minuta. Završila je sa školom, krenuli smo prema gradu. Upitala me: ,,Kako ne znaš kako se zoveš? Znaš li kako si došao do ovog mjesta?” Odgovorio sam joj: ,,Nemam ime, nikad nisam imao ime, oduvijek sam se zvao Slavuj. Ako želiš, možeš mi dati ime. Probudio sam se na grani stabla na igralištu.” Šetali smo, prolazili pokraj raznih spomenika, ona mi je govorila legende i razne zanimljive stvari o spomenicima.
Ogladnjeli smo i otišli u restoran. Pitala me sjećam li se kako je izgledao grad, selo ili mjesto iz kojeg sam došao. Odgovorio sam joj da se sjećam ruža. Bile su predivne. Jedna je bila žuta, druga je bila bijela i zadnja ali ne manje nevažna, crvena ruža. Kako je samo bila lijepa. Sjećam se kako sam probio srce trnom, da joj pomognem da postane crvenija. Ana me upitala: ,,Znači to je onda crvena ruža?” Odgovorio sam joj: ,,Očito.” ,,Sjećaš li se barem nekih tvojih prijatelja?”, upitala me je Ana. ,,Da, odsada. Sjećam se jednog dječaka koji je htio plesati s nekom curom.”, rekao sam. ,,Jesi li ti možda iz priče Slavuj i ruža?”, upitala me Ana. ,,Daaaa, hvala ti! Možeš li mi pomoći da se vratim u svoju priču?”, upitao sam je. ,,Ispred naše škole ima jedna rupa koja vodi u bilo koju knjigu. Vjerujem da znaš gdje. Bilo mi je drago! Doviđenja!”, rekla je Ana. ,,Znam, znam. Hvala ti puno! Doviđenja!“, rekao sam.
Ana Vujica, Pula
