Aleksandar Štetić: Stari autobus

Osam  je sati ujutro. Ljudi odlaze na posao. Izgledaju mi nekako umorno i neispavano. Putnici mirno čekaju autobus koji će ih odvesti do centra grada i od tamo svi kreću svojim putem. Prisjećam se tih dana kada sam ja vozio ljude naokolo. Tada sam bio sretan i u pokretu, ali sada sam parkiran na polazištu i čekam djecu koja za vrijeme odmora dolaze do mene i igraju se. Nakon odmora, djeca brzo odlaze na sat profesora Ivice, a ja za to vrijeme promatram prolaznike i pokušavam doznati sto više o njima.

Tri  su sata popodne. Djeca me nakon nastave opet posjećuju i igraju se u meni. Cijelo vrijeme ih pažljivo promatram da ne bi nešto oštetili. Ponekad me pokušavaju upaliti i provozati me, ali im to ne uspijeva jer sam ja ipak samo stari, prašnjavi autobus. Nakon igre, djeca odlaze svojim kućama na ručak, ali se ubrzo vraćaju.

Sedam je sati popodne. Polako pada crni mrak. Ljudi žurno odlaze kući, a djeca opet dolaze na igru. Jedan dječak se pravi da je vozač, a ostala djeca putnici. Nakon igre me urede, zatvore vrata i otiđu kući.

Devet je sati navečer. Već je pao mrkli mrak. Ovo je najgore doba noći. U ovo vrijeme dolaze huligani s palicama i sprejevima. Jako me udaraju  i šaraju po meni kao da sam smeće. Noću je strašnije i kolodvorom prolaze svakakvi čudaci.

Dvanaest je sati navečer. Na parkirna mjesta vraćaju se autobusi, sa svojim vozačima Markom, Ivanom, Dinom… Prije spavanja svi mi prepričaju kako su proveli dan. Kad svi završe gase svijetla, motore i svi zajedno otiđemo spavati.

Aleksandar Štetić, Pula