Petra Vinković: Jesen u meni

Sjedili smo pokisli gledajući u daljinu. Kolači u njegovom krilu već su se ohladili od dugog stajanja na hladnome. U njegovim ušima još uvijek se vrtjela ista pjesma. Vani je bilo hladno i tmurno kao da će uskoro početi grmjeti. Njega nije bilo briga za grmljavinu niti da bi se mogao razboljeti. Ipak, nije mu prvi put da zbog nje boravi na kiši.

Sjećam se. Tog dana zvala me je dok sam čuvala mlađu sestru. Nisam ju baš razumjela od vike moje sestre koja uporno nije željela jesti juhu. Kroz prekidanja shvatila sam da je spomenula Leopolda, kišu i prozor. Zaustavivši plač svoje sestre, uspavavši ju, nazvala sam Agatu ponovno. Nije se javila. Pokušala sam ju dobiti još par puta, ali jednostavno se nije javljala.

Sutradan, došavši u školu, nije bilo ni nje, a ni Leopolda. Sat biologije počeo je, a netko je uletio u razred. Agata je izustila jedno: „Ispričavam se što kasnim“, i sjela do mene. Riđa kosa bila je raščupana od vjetra i stršala na sve strane. Bila je zadihana od trčanja, a njene retro naočale stajale su ukoso na njenom nosu. Pod odmorom, dok sam češljala taj njen busen kose, objašnjavala je kako je Leopold bolestan zbog dolaska dok nje po pljusku, pa mu je odnijela kolače jutros. Smijala sam se njezinim doživljajima zajedno s njom i ludila jer tko bi normalan bio vani na kiši.

Ali sada razumijem. Sada kad su kiša i samoća zamijenili moju najbolju prijateljicu. „Idemo li?“ Upita me tiho Leopold. „Idemo.“ Ustali smo, a voda se slijevala s naše odjeće. Uzeo je kutiju i otvorio ju. Hodajući prema školi jeli smo kolače njene mame. Kiša je i dalje padala.

Kišovita jesen sa svojim tamnim oblacima nije bila niti blizu žalosna kao jesen u meni.

Petra Vinković, Petrinja