Mia Sambolec: Crveni biser

PRVO POGLAVLJE

Evelin je sjedila na staroj trošnoj klupici na željezničkom kolodvoru u Koprivnici. Prošlo je osam sati navečer i ona je umorna od popodnevne smjene čekala vlak koji je sada već kasnio sat vremena. Budući da je bio kraj kolovoza, počelo se mračiti, a mrzila je biti sama u mraku. Bila je nervozna, kasnila je na prijateljev osamnaesti rođendan, a znala je koliko se brinuo oko toga da rođendan ispadne savršen. Nervozno je obrisala znoj s čela i rukom odbijala komarce koji su je oblijetali. Bila je ljuta i boljele su je noge od cjelodnevnog stajanja. Mrzila je raditi, no znala je da je to jedini način da dođe do novaca kako bi platila autoškolu u koju je tako žarko željela ići, a njezina majka je taj trošak odbijala snositi. Bol u nogama pogoršavale su sandale s visokom potpeticom koje je obula za ovu posebnu prigodu, iako su svi znali kako Evelin ne podnosi štikle ni bilo što što nisu tenisice.

Evelin je nervozno prstima prolazila kroz svoju vatrenu, valovitu kosu. Mrzila je tu svoju kosu, zajedno sa smećkastim pjegicama na licu i zelenim očima koje su djelovale stakleno, gotovo prozirno. Iako su joj sve djevojke zavidjele na vitkom i visokom stasu, Evelin je prezirala svoje tijelo. Mogla je odjenuti što god je željela, no najdraže su joj bile traperice visoka struka i šire majice koje bi, iako tako obične, na njoj izgledale fenomenalno. No za ovu je prigodu odjenula usku crnu haljinu i obula crvene sandale s potpeticom. Bilo joj je neudobno, bojala se da će plijeniti poglede, a to svakako nije željela. Mrzila je biti u centru pažnje, a nastupi pred gomilom ljudi su je užasavali. No unatoč tome, bila je veoma društvena i otvorena osoba koja je rado sklapala prijateljstva, a njezini prijatelji zvali bi je Evi, što iz milja, što zbog činjenice da je Evelin mrzila svoje ime. Dobila je ime prema baki, očevoj majci koja je preminula netom prije njezina rođenja. Iako baku Evelin nije poznavala, oca nije ni željela poznavati. Nije željela imati nikakve veze s njime te je iz tog razloga mrzila svoje ime i cijeli svoj izgled jer je, sudeći prema slikama koje joj je majka pokazivala i prema komentarima poznanika, vrlo ličila ocu. Otac je napustio nju i njezinu tri godine stariju braću blizance nekoliko dana nakon Evina rođenja. Braća se oca nisu ni sjećala. Njih je odgojila majka Barbara koja se nakon očeva odlaska iz Zagreba s djecom preselila svojoj majci Ivani u malo mjesto u blizini Koprivnice. Iako je Evelin po svemu sudeći imala sretno djetinjstvo, od uvijek se osjećala odbačeno i nepoželjno, a braća su je kao malena često smatrala krivom za očev odlazak. Evelin se nije krivila, no nije željela nalikovati ocu, željela je biti sličnija svojoj braći, Leu i Luki koji su kao i njihova majka bili punašni, imali smeđu kosu i smeđe, gotovo crne oči te se ni malo nisu bojali javnih nastupa. Majka joj je često zadavala većinu kućanskih poslova, dok je njezinu braću štedjela. Kada bi bila loše volje ili imala težak dan na poslu, bila je direktorica banke, često bi se iskalila na Evelin. Ona to nije mogla podnijeti i često bi noćima zaspala sva uplakana. Nije mogla dočekati dan kada će se iseliti iz te kuće kako bi otišla na fakultet u Zagrebu. Još godinu dana je trebala čekati i odbrojavala je dane. Jedina osoba u toj kući koja ju je uistinu usrećivala bila je njezina baka s kojom je provela većinu svog djetinjstva kada je njezina majka radila. No baka se razboljela i umrla prije tri godine, a Evelin je ostala utučena i nesretna.

DRUGO POGLAVLJE

Prošlo je osam sati, a Evi je imala već desetak propuštenih poziva od majke koja je samo glumila zabrinutost i ona je to jako dobro znala. Poslala joj je poruku. Nije mogla podnijeti majčin umjetni ton koji bi nabacila svaki puta kada bi s nekim razgovarala preko telefona. Vlakovi su dolazili i odlazili te se i ona nekolicina ljudi koja je stajala na kolodvoru prorijedila, a Evelin je postajalo sve neugodnije. Nervozno je jednom rukom stiskala svoj maleni smeđi ruksak, a drugom ručke ukrasne vrećice u kojem se nalazio poklon koji je kupila prijatelju Marku. Bila je sigurna da se nitko od prijatelja neće zabrinuti za nju pa tako ni Marko jer su svi zasigurno bili zaokupljeni pićem i plesom.

Evi se zagledala u jedno od uličnih svjetiljki čije je svjetlo treperilo. Živciralo ju je. Cijeli je kolodvor smrdio po ustajaloj vodi, prljavštini i izgledao je oronulo i staro. Svaki bi se puta ovdje čudno osjećala, nikako se ne bi mogla opustiti, a budući da je pala noć, taj je osjećaj postajao sve gori. Imala je osjećaj kao da je netko promatra. Ispod ulične svjetiljke treperećeg svjetla odjednom je primijetila crnu siluetu koja joj je izgledala pomalo strašno, no ta je silueta između dva treptaja svjetla nestala. Evi su prošli žmarci. Protresla je glavom i rekla sama sebi da je previše paranoična te da samo umišlja. Više nije mogla čekati vlak. Mislila je da će poludjeti. Ustala je i protresla bolne noge na kojima je već lagano osjećala žuljeve. Pogled joj je i dalje bježao prema onoj uličnoj svjetiljci, ali trudila se ne gledati, nije se željela strašiti bez razloga.

U 20 sati i 45 minuta vlak je napon stigao i Evi se nestrpljivo ukrcala. Kada je u vlaku primijetila još nekoliko putnika, bilo joj je malo lakše. Kada je vlak krenuo Evi je, i dalje misleći na onu siluetu ispod svjetiljke, odlučila nazvati Marka kako bi ga obavijestila da će uskoro doći i možda zamolila da je netko dođe pokupiti jer je i dalje osjećala nelagodu zbog onog trenutka. Marko se nije javio pa je odlučila nazvati još nekoliko prijatelja, no nitko od njih se nije javio. Nije bila iznenađena.

TREĆE POGLAVLJE

Kada je vlak stigao u njezino mjesto, Evi se sva uznemirena i pomalo uzbuđena iskrcala iz vlaka i požurila prema Markovoj kući. Cijelim putem imala je osjećaj kao da je netko prati. Ogledavala se oko sebe, no nikoga nije bilo u blizini. Ubrzala je korake i napokon stigla do Markove kuće koji je živio nedaleko od željezničke postaje. Iz kuće je dopirala glasna rock glazba i Evi je odmah prepoznala pjesmu, sviralo je Sweet Child O’Mine od Guns ‘n Rosesa. Obožavala je tu pjesmu. Odmah se opustila. Popravila je kosu, pogledala se u staklo ulaznih vrata kako bi provjerila je li šminka još uvijek uredno nanesena, pokušala povući haljinu kako ne bi izgledala tako kratko i nervozno ušla u kuću.

Odmah na ulazu srela je svoje crnokose prijateljice Ivu i Petru koje su već bile lagano pripite. Odsutno ih je pozdravila i zagrlila pogledom tražeći Marka. Otišla ga je potražiti i našla ga je kako stoji za kuhinjskim šankom i razgovara s nekoliko prijatelja iz njegovog razreda koje Evi nije osobno poznavala i nije se ni trudila upoznati ih. Marko je stalno popravljao naočale i svoju smeđu kovrčavu kosu koja je bila malo preduga. Uvijek je to radio kada mu je neugodno jer nije bio pričljiv. Evi je pomislila da Marko večeras izgleda super. Imao je crne uske hlače i prljavo bijelu košulju koje su mu odlično stajale, iako to nije što bi inače odjenuo. Veselo je pozdravila Marka i predala mu poklon.

„Gdje si ti tako dugo, zabrinuo sam se da nećeš doći?“ – Marko joj je uputio zabrinut pogled i veselo je zagrlio.

„Vlak je kasnio. Zvala sam i tebe i ostale, ali nitko mi se nije javio.“

„Jao, sori, stvarno nismo primijetili, znaš kako je to na zabavama, sve glasno i svi smo   okupirani, nitko ne čuje zvonjavu.“

„Ma da, znam, sve u redu, ne brini.“

Marko je primijetio Evin odsutni pogled i zabrinuto je pogledao.

„Evi, je li sve u redu? Izgledaš mi malo smeteno.“

„Ma nije to ništa, naporan dan na poslu, znaš mene.“ – uputila mu je blagi  smiješak kako se ne bi brinuo. Nije ga željela zamarati svojim paranojama.

„U redu onda. Uzmi piće, bit’ će ti lakše!“ – dodao joj je crvenu papirnatu čašu koju je ona nesigurno uhvatila. Marko se natrag okrenuo svojim prijateljima i njoj glavom  pokazao prema Sari i Franu koji su sjedili na kauču i razgovarali s Mirtom koja kao da ih nije ni primjećivala. Zavodnički se igrala svojom dugom plavom kosom kako bi  očarala Filipa koji ju je promatrao s druge strane dnevne sobe.

Evi je zabavljeno zakolutala očima i otišla sjesti k njima.

„Vidim Mirta je u elementu“ – Evi je zabavljeno pogledala prema Mirti.

„Ah jadnica, previše se trudi, nikad ništa neće postići, lik nije ni malo zainteresiran za nju“ – Sara se nasmijala i udarila Evi laktom – „Hej, Stjepan te tražio, rekao je da mu uopće ne odgovaraš na poruke i poruke. Jel’ se nešto desilo, posvađali ste se?“

Stjepan. Evin dečko s kojim je provela divnih godinu dana i manje divnih šest mjeseci. Košarkaš, visok, plavokos, plavook ljepotan koji očarava sve cure oko sebe. Evi se uvijek pitala kako je moguće da se zagledao baš u nju, brbljavicu koja nikad nije zadovoljna sobom i svemu traži manu. Pitala se kako je moguće da ima samo oči za nju, kako netko može biti toliko dobar prema njoj i posvećivati joj svo vrijeme svijeta iako je često bio zauzet treninzima i školom. No prevarila se. Njezin je dobar dečko imao oči i za druge cure i Evi je to vidjela vlastitim očima. Nekoliko puta. Više mu je puta oprostila jer mu je dopustila da joj izgovara kojekakve laži koje je ona prisilno prihvaćala kao istinu. Smatrala je da je glupa što mu uvijek oprašta, ali zavaravala se da za osobu koju volimo učinimo sve. No je li to uistinu bila ljubav? Je li on nju uistinu volio? U trenutku kada je pročitala njegove poruke s drugim curama, shvatila je da je glupa što mu je pružila toliko šansi jer se on obećao popraviti, no i dalje je ostao jednako pokvaren. Istovremeno se viđao s čak šest drugih djevojaka i jedna od njih bila je njezina dugogodišnja prijateljica Sanja koja, prema Evinom mišljenju, nije izgledala bolje od nje. Bila je niža, deblja, imala je kratku rijetku crnu kosu, veliki nos i unakaženo lice prepuno ožiljaka koje je uzrokovala jeftina šminka njezine majke kupljena preko eBaya. Tada je Evi odlučila da će njihovoj vezi stati na kraj i to je odlučila učiniti upravo danas.

Evi je nervozno pogledom tražila Stjepana i osjećala je kako bijes u njoj raste. No nije bila bijesna na njega, nego na sebe jer je dopustila da neki zgodan tip njome manipulira i laže joj dok ona te laži sluša kao molitvu. U tom trenu Sara i Fran su je istovremeno udarili po ramenu.

„Hej, spavalice, kamo si nestala?“ – Fran je izgledao zabavljeno

„Ma ništa, samo sam umorna.“

„Hoćeš li mi reći što se dešava između tebe i Stjepana ili moram pitati Marka jer on očito jedini zna što se dešava u tvojem životu?“ – Sara se pravila da se ljuti.

U tom je trenu iz kuhinje sa čašom u ruci došetao Marko.

„Čovječe, ti stvarno imaš neko šesto čulo za to kada netko spomene tvoje ime.“ – Fran se počeo smijati vlastitoj šali, priključila mu se i Sara.

„Ha ha, malo smo si zabavni večeras. Jaka ti je publika Fran, da ti Sara nije cura ne bi ti se ni ona smijala koliko su ti jadne fore.“ – Marko je isplazio jezik te su se on i Fran počeli kreveljiti jedan drugome.

„Dajte prestanite, stvarno ste mala djeca!“ – Evi se glasno nasmijala.

„Dajte ljudi, može li mene netko informirati ovdje? Daj Evi, zašto si odsutna cijelu večer, hoćeš li mi reći što se događa?“ – Sara je ovaj puta jače udarila Evi laktom u rebra.

„Ah, što da ti kažem, znaš i sama koliko je Stjepan odvratan. Ne mogu ga smisliti više.   Danas ću prekinuti s njime. Dosta bi bilo“

„Ne mogu vjerovati da si se napokon odlučila za taj potez. Ne možeš ni zamisliti koliko dugo sam čekao ovaj trenutak!“ – Svi su se zbunjeno zagledali u Marka, on se smeo, nakašljao, popravio naočale i svoju neukrotivu kosu. – „Smo čekali, mislio sam reći da smo čekali. Bože, što je jaka ova piva.“ – nervozno se nasmijao.

Sara je pokušala skrenuti pozornost s Marka i ponovno udarila Evi laktom – „Stvarno mi je drago da ćeš napokon prekinuti s tim glupanom, ali molim te, nemoj dopustiti da te opet začara onim svojim magičnim pogledom.“

Evi se samo nervozno nasmiješila.

„Evi, ako ga treba namlatiti samo reci, spreman sam u svakom trenutku.“ – Fran je zabavljeno pogledao u svoje ruke i pravio se kao da ima mišiće.

„Ma daj Fran i mrav bi te pobijedio u borbi, pogledaj se kako izgledaš.“ – Marko se počeo glasno smijati vlastitoj šali.

U tom je trenu Evi zazvonio mobitel. Stjepan joj je poslao poruku.

Hej, je li sve u redu? Brinem se. Ne odgovaraš mi na poruke ni pozive. Jesam li opet nešto zeznuo? Molim te, daj da pričamo, znaš da ne volim kada me ignoriraš. To boli, Evi, znaš to. Molim te, reci mi što nije u redu i da pokušamo zajedno riješiti problem kao što smo ga rješavali kao svaki put do sada. Molim te. Vidio sam te sa Sarom i Franom u dnevnom boravku. Vani sam, dođi da popričamo. Molim te. <3

Evi je zakolutala očima. Gadio joj se, nije ga mogla smisliti. No odlučila je otići porazgovarati s njime i napokon prekinuti. Odlučno je ustala sa kauča i ne rekavši prijateljima ni riječi izašla van iz kuće na stražnja vrata.

ČETVRTO POGLAVLJE

Pronašla ga je kako sjedi na njihaljki na trijemu i gleda u ekran mobitela. Kada je primijetio da mu se približava, trznuo se i žurno pospremio mobitel u džep hlača. Evi je stajala na metar i pol razmaka i nije imala namjeru primaknuti mu se bliže, iako joj je on rukom sugerirao da sjedne kraj njega na njihaljku. Odmahnula je glavom. Zapuhnuo je hladan vjetar. Evi je smetnula s uma da noći postaju hladne. Trebala je uzeti jaknu. Zagrlila je samu sebe.

„Izgledaš super večeras.“

„Hm…hvala.“

„Mogla bi se češće ovako srediti.“

„Znaš da to nije moj stil.“

„Meni se sviđa.“

„Da, očito.“ – Evi se sarkastično nasmijala.

„Nešto mi želiš reći?“ – Stjepan je bio vidno zbunjen. Nevino se poigrao svojom plavom kosom. Znao je da će to smesti Evi.

„Ne pravi se nevin Stjepane, sve znam. Pročitala sam ti poruke. Ne mogu vjerovati da si mi to učinio. Spetljao si se s mojom prijateljicom pobogu!“ – Evi je sada već bila na rubu očaja, ali se trudila ne zaplakati. – „Toliko si mi puta obećao da ćeš prestati. Toliko puta rekao da sam jedina i da me voliš. Nisam znala da se tako ponašaš prema osobi koju voliš!“

„Evi, daj da objasnim, očito je došlo do nesporazuma. Volim te, znaš da ti nikad ne bih lagao. Sve si pogrešno shvatila. Samo smo pričali. Te su mi cure davale instrukcije, znaš da sam loš u školi jer zbog treninga ne stignem učiti koliko bih želio, a zbog velikog broja izostanaka ne uspijem nadoknaditi sve. Približava se matura, a ja stvarno ne želim pasti. Nisam tebe želio opterećivati time jer znam da i ovako imaš previše posla. Nisam se spetljao s njima, samo sam tražio njihovu pomoć i one su bile spremne pomoći mi. Molim te vjeruj mi. Ni s jednom nisam imao ništa, samo tebe volim – glas mu je postao mekši, pomalo zavodljiv, svakom se rečenicom sve bliže primicao Evi, sve dok nije stajao nekoliko centimetara od nje. Lagano joj je primio ruku – „Molim te, oprosti mi, nisam shvatio da te to toliko povrijedilo. Ako želiš, prestat ću odlaziti k njima na instrukcije i pronaći druge instruktore.“ – milovao joj je nadlanicu.

Evi mu nije željela vjerovati, no kada joj se približio, osjetila je njegov, njoj tako poznat miris i počela se prisjećati svih lijepih trenutaka koje su proveli zajedno. Pri odlazak u kino, večernje šetnje gradom, promatranje zvijezda na livadi…pustila je da je taj miris zanese. Iskreno mu je oprostila, a sve nevolje koje je pretrpjela zbog njega kao da su nestale.

„Vjerujem ti.“ – rekla je tiho.

„Volim te.“ – šapnuo je i primaknuo se još bliže. Poljubili su se.

Neko su vrijeme šutke sjedili zagrljeni na njihaljci, a kada je Evi već postalo vrlo hladno jer je vjetar postajao sve jači, nagovorila ga je da se vrate na zabavu. Nadala se da neće kišiti. Mrzila je kišu, a najviše od svega mrzila je oluje.

PETO POGLAVLJE

Kada su se Evi i Stjepan zagrljeni vratili u kuću, zabava je bila u punom jeku. Glazba je bila još glasnija nego prije i svi su plesali. No kada su ušli, Evi je ugledala svoje prijatelje kako zapanjeno zure u njih. Znala je da ih je razočarala. Osjećala se posramljeno. Ostavila je Stjepana u kuhinji s nekoliko njegovih prijatelja i uputila se prema Marku, Sari i Franu koji su kao ukipljeni stajali ispod stubišta.

„Ne razumijem te, Evi. Rekla si da je ovog puta stvarno gotovo. Nisam mislila da ćete se opet pomiriti. Ne mogu vjerovati da si opet pala na njegov šarm.“ – Sara nije skrivala nezadovoljstvo.

„Daj Evi, mislio sam da si pametnija od toga.“ – Fran je također bio vidno ljut.

U međuvremenu je stigla i Mirta koja se priključila Sarinim i Franovim ljutim komentarima. Svo to vrijeme Evi nije rekla ni riječi, nije znala što im odgovoriti. Zurila je u pod i osjećala se posramljeno, ali istovremeno sretno što je razriješila sve sa Stjepanom. Marko također nije rekao ni riječi. I dalje je stajao kao ukipljen, bio je blijed i izgledao je ljutito. Nije više mogao izdržati, pukao je nakon što je Evi rekla kako je sve ovo bio nesporazum i da je ona sve krivo shvatila.

„Isuse Kriste, Evi, ne mogu vjerovati da si uistinu toliko glupa da povjeruješ svim njegovim lažima. Taj te glupan toliko puta povrijedio, a ti si mu stalno opraštala. On ti stalno maže oči, a ti mu slijepo vjeruješ. Što nije u redu s tobom? Zašto si to radiš?“ – Marko je postajao sve ljući. Svi su ga zapanjeno gledali, a Evi je podigla pogled. Bila je na rubu suza.

Vidjevši da su njezini prijatelji razočarani njome, Evi se trudila ne zaplakati. No Marko ju je uistinu rastužio. Mislila je da će razumjeti. On je oduvijek bio njezina potpora i iako nikad nije skrivao nezadovoljstvo njezinom i Stjepanovom vezom, nikada nije bio toliko grub prema njoj. Shvativši da je pretjerao, Marko se krenuo ispričavati, no Evi ga nije željela slušati. Žurno je krenula prema kuhinji gdje se nalazio Stjepan, a Marko je požurio za njom.

Pred kuhinjom joj je pao mrak na oči. Ugledala je Stjepana kako se ljubi s djevojkom koju nikada prije nije vidjela. Nije mogla vjerovati. Kako je mogla biti toliko glupa i uistinu povjerovati njegovim lažima. Ostala je nijemo gledati prizor koji se odvijao pred njom. Marko ju je sustigao te stao pokraj nje promatrati scenu u kuhinji. Pokušao ju je uhvatiti za ruku, no ona se izmaknula. Ljutito je umarširala u kuhinju, odgurnula nepoznatu djevojku u prekratkoj haljini i bez ijedne riječi na oboje izlila veliku čašu piva koja se nalazila na kuhinjskom šanku. Stjepan je izgledao iznenađeno, no nije rekao ni riječi. Evi je ljutito otrčala iz kuće, osjećala se kao da se guši. Vidjela je Marka kako ljutito odguruje Stjepana i njegovu novu prijateljicu i tjera ih iz kuće te im uzvikuje uvrede. Nije ju bilo pretjerano briga. Sjela je na hladan trijem, ne mareći za hladan vjetar koji joj je zapuhivao obraze. Počela je plakati. Nije ju bilo briga hoće li se njezina šminka uništiti. Nije plakala jer je Stjepan učinio to što je učinio, plakala je jer se osjećala glupom što mu je vjerovala. Nikada više ne želi ni čuti za njega, više nema oprosta.

Nakon nekoliko trenutaka, pokraj nje se stvorio Marko. Vidjevši da se sva trese, Evi je pokrio svojom jaknom i šutke sjeo pokraj nje. Nije joj rekao ni riječi. Znao je koliko je mrzila savjete u trenutcima očaja i tuge. Samo je sjedio pokraj nje dok je ona očajnički plakala. Čekao je da se smiri. Ispričao joj se za njegovu prijašnju burnu reakciju, a ona mu je rekla da je bio u pravu. Naslonila je glavu na njegovo rame, a on joj je milovao kosu, kao što je uvijek činio kad je bila uzrujana. To bi je uvijek smirilo. Još su jedno vrijeme šutke sjedili, a onda je Evi veselo ustala.

„OK. Dosta. Idemo se zabaviti!“ – obrisala je suze i veselo povukla Marka natrag u kuću. Nije joj bilo do zabave, ali nije željela upropastiti Markov rođendan oko kojeg se toliko trudio.

ŠESTO POGLAVLJE

Evi je ostatak večeri plesala, pjevala i pravila se da se zabavlja. No zapravo se osjećala smrknuto i jedva je čekala da dođe kući. Nakon zabave pomogla je Marku pospremiti i u zoru se uputila kući. Opet je imala onaj isti osjećaj kao prošle večeri. Osjećala se kao da je netko promatra i prati. Osvrnula se. Nije bilo nikoga. Ponovno se počela ježiti i plašiti. Ubrzala je korake i napokon stigla kući. Zatvorila se u sobu i počela plakati. Plakala je do jutra i napokon zaspala.

Probudila se kasno popodne i nije imala namjeru izlaziti iz sobe. Glava ju je boljela. Blokirala je Stjepana na svim društvenim mrežama te izbrisala njegov broj i sve njihove zajedničke fotografije. Sve njegove poklone pobacala je u kutiju koju je bacila u kut ormara. Nikome nije odgovarala na poruke. Nije imala volje ni za što i samo je cijeli dan željela provesti u krevetu, no znala je da se to njezinoj majci neće svidjeti. Čula je kako se njezina braća svađaju u dnevnoj sobi te kako za sobom zatvaraju ulazna vrata. Bila je nedjelja. Očito su otišli na jednu od svojih nogometnih utakmica. Čula je kako se njihov automobil udaljava s prilaza. Još je neko vrijeme ležala u tišini u krevetu, kada je njezina majka prekinula tu tišinu ušavši u njezinu sobu vidno ljuta.

„Izvoli više ustati iz tog kreveta. Što se izležavaš toliko. Imaš posla. Treba oprati posuđe i kasnije ispeglati rublje. Tvoja braća su svoj dio kućanskih poslova obavili, a što ti čekaš? Ako se možeš zabavljati do jutra, možeš i pomoći po kući.“ – njezina je majka ljutito za sobom zalupila vratima.

Evelin je bezvoljno ustala iz kreveta i obavila sve poslove koje joj je majka zadala, a cijeli dan ni s kime nije progovorila ni riječi, a nitko od njezinih ukućana nije je nijednom upitao je li sve u redu ili potražio objašnjenje za njezino smrknuto držanje. Nitko nije primijetio da nešto nije u redu, iako je uvijek bila vesela i vrckava. Navečer se uvukla u krevet i odmah zaspala. Najradije bi zauvijek ostala tako spavati, no u jutro ju je probudila budilica. Morala je na posao. To je bilo posljednje mjesto gdje je sada željela biti, no srećom joj je ostalo samo tjedan dana rada i onda će početi škola i ona će se zaokupiti učenjem i zadaćama i više neće ni pomisliti na svu dramu koju joj je Stjepan priredio.

Na putu do posla ponovno je imala osjećaj kao da je netko prati. No nije razumjela zašto se ponovno tako osjeća. Pokušala je ignorirati taj osjećaj. Na kolodvoru se ponovno zagledala u onu uličnu svjetiljku, čije je svjetlo treperilo u subotu navečer i ispod koje je ugledala onu crnu siluetu od koje joj je strah prostrujao kostima. Naježila se. Stavila je slušalice i glasno navila glazbu kako bi se barem malo opustila. No i dalje je imala osjećaj kao da je netko promatra. Osvrnula se. Nitko nije gledao u nju. Ušla je u vlak i pokušala zaboraviti na ove paranormalne osjećaje koji su je opsjedali. Odbijala je Markove pozive jedan za drugim, a kasnije i Sarine i Mirtine. Svi su joj slali poruke podrške. Sve je ignorirala. Jedino je Marko bio vidno zabrinut.

Evi, brinem se. Reci mi barem je li sve u redu.

            Dobro sam. Ne brini. Radim. Čujemo se.

 Evi je ugasila mobitel. Nije joj bilo do razgovora, a i glazba joj je počinjala ići na živce. Ponovno ju je počela boljeti glava. Ignorirala je to. Na putu do knjižare stalno se osvrtala oko sebe kao da je netko proganja. Ubrzavala je korake kako bi što prije došla do svog radnog mjesta. Kada je stigla, šef se izderao na nju jer je kasnila. Nije je bilo briga. Ostatak dana radila je, mušterijama se ljubazno smješkala, a glavobolja ju je ubijala. Odbijala je popiti tabletu protiv bolova jer od glavobolje nije mogla razmišljati i to joj se svidjelo.

SEDMO POGLAVLJE

Evi je ostatak praznika radila, odlazila kući, kod kuće radila sve što se od nje tažilo i nije pričala ni s kim od njezinih prijatelja. Jedino je s Markom razmijenila nekoliko poruka. Nije imala volje za razgovore i druženja. Kada je bila slobodna, izgubila bi se u knjigama. Čitala je danonoćno jer je to bilo jedino što ju je uveseljavalo. Jedva je čekala da započne nova školska godina kako bi se zaokupila učenjem i pripremama za maturu. No svakog je dana imala isti osjećaj kao da je slijede, promatraju i prate. Mislila je da će poludjeti ili je već luda. Nije željela o tome razgovarati ni s Markom, ni s braćom, a pogotovo ne s majkom, ona ne bi razumjela, samo bi je proglasila ludom.

Zadnji dan praznika otišla je preuzeti posljednju plaću u knjižari i srdačno pozdravila svog bivšeg poslodavca, sretna što više neće morati ovdje raditi. Odlučila je iduće ljeto pronaći neki drugi posao. Kada je počela škola, pravila se kao da se ništa loše nije dogodilo prije dva tjedna i sve je svoje prijatelje srdačno pozdravljala i ponovno je bila ona ista Evi. No očito je bilo da ju je nešto mučilo. Nije to bio Stjepan, već je počela i zaboravljati na njega i sve probleme koje joj je prouzročio. Bilo je to nešto drugo, osjećaj da je stalno prate i promatraju. Naime, taj osjećaj nije nestao ni nakon nekoliko tjedana od početka školske godine. Nije voljela odlaziti bilo kamo sama, uvijek je tražila jednog od svojih prijatelja da je prate, a kada bi se već našla negdje sama, stalno se osvrtala oko sebe i tražila uhodu. No nijednom nije ugledala nikoga.

Mjesecima kasnije i dalje se nije mogla riješiti osjećaja da je prate. Noćima nije spavala. Nije se mogla koncentrirati ni na što. Brinula se. Hvatala ju je tjeskoba. Bila je uvjerena da je poludjela. Povjerila se Marku jer više nije mogla izdržati, a on ju je uvjerio kako se previše brine i našalio se kako je gledala previše horor filmova u posljednje vrijeme. Rekao je da je samo umorna i da joj treba odmor. Ponudio se da je vozi u školu i kući te da je prati ako će htjeti nekamo ići kako bi se osjećala sigurnije. Bila mu je zahvalna na tome. Markova prisutnost stvarno joj je pomogla. Osjećaj da je prate nije nestao, no zahvaljujući Marku ga je uspjela ignorirati. U školi joj je ponovno krenulo. Upisala se u autoškolu. Iz prve položila propise i prvu pomoć i bila je nevjerojatno uzbuđena oko vožnje. Jedva je čekala. Ponovno je počela izlaziti s prijateljima svakog vikenda i sve se češće družila s Markom. Nedostajao joj je. Bio joj najbolji prijatelj još od djetinjstva, no nakon što se zaljubila u Stjepana, počela ga je zanemarivati. Bila je sigurna da je to bio razlog zašto Stjepan Marku nikad nije bio drag. Nakon Evina prekida sa Stjepanom, njezino prijateljstvo s Markom bilo je ponovno sjajno kao i prije. Bilo joj je užasno drago zbog toga i sve je više vremena željela provoditi s njime. U njegovoj se blizini osjećala sigurno i voljela je pričati s njime. Osjećala je da mu može sve reći i znala je da će on razumjeti. Nitko je nije poznavao kao on. Bila je sretna što ima prijatelja poput Marka i što joj je pomogao ignorirati osjećaj da je praćena.

OSMO POGLAVLJE

Jednog subotnjeg jutra Evi je sjedila u svojoj sobi zamotana u svoju deku s koalama koju je toliko voljela jer je to bio poklon njezine pokojne bake i pisala je referat iz psihologije. Bila je sredina prosinca i kišilo je. Popodne se trebala naći s prijateljima, no nije imala nikakvu namjeru izlaziti po ovom vremenu. Rađe će nazvati Marka da svrati k njoj da gledaju njihovu najdražu seriju zajedno ili samo zajedno slušaju glazbu. Evi je obožavala što Marko ima jednak glazbeni ukus kao i ona. U mnogočemu su bili slični. Oboje su voljeli čitati i bojali su se javnih nastupa i nijedan od njih nije volio kišu i oluje. Marko je na toliko načina bio drugačiji od Stjepana. Njega nije zanimala slava i nije bio sportski tip. Rađe se izgubio u knjigama i učenju, no nije bio štreber, samo se brinuo za svoju budućnost. Shvativši da uspoređuje Marka i Stjepana, Evi se lagano trznula. Pozornost joj je skrenula njezina majka koja se u prizemlju s nekime tiho svađala. Čula je grubi muški glas koji je zvučao ljutito i iritirano.

„Moramo razgovarati o tome. Ne možeš vječno šutjeti, Barbara. Moraju znati.“

„Ne dolazi u obzir. Dečki su ti jasno rekli da ne žele slušati objašnjenja.“

„To je zato što si im ti godinama punila glavu glupostima i lažima. Normalno da me ne žele saslušati.“

„Rekao si im sve što su trebali znati, no svejedno te ne žele u svojem životu. Zar si ti i očekivao nešto više?“

„A što je s njom? Ne možeš je skrivati.“

„Ti nemaš nikakva prava približiti joj se. Ti si nitko i ništa. Da se nisi usudio doći joj ni  blizu, je li ti jasno? Odlazi ili ću pozvati policiju!“

Evi je čula kako se ulazna vrata uz glasnu tresku zatvaraju. Njezina je majka cijelog poslijepodneva bila loše raspoložena, a kada ju je Evi upitala za ljutitog stranca s kojim se svađala, rekla joj je neka gleda svoja posla i ostatak ju je dana ignorirala. Navečer, kada je s Markom gledala seriju, omela ih je svađa njezine braće s njihovom majkom. Nije mogla čuti temu svađe jer je televizor bio glasan, no čula je kako Luka govori njihovoj majci da je ona kriva za to što se desilo i da nije odgovorila na pozive i dalje bi sve bilo normalno. Leo je na kraju svađe stao na majčinu stranu. Evi se zabrinula. Skriva li joj njezina obitelj nešto? Prijeti li im netko? Odlučila je kasnije o tome popričati s braćom, a sada je još odlučila uživati u Markovu društvu.

Nakon što je Marko otišao, Evi je otišla u sobu svoje braće, no tamo je zatekla samo Lea, Luke očito nije bilo kod kuće, što je bilo čudno jer su svugdje odlazili zajedno. Bilo je očito da se nešto zbiva. Leo je sjedio za radnim stolom i pretraživao nešto na internetu, no kada je primijetio da Evi stoji na vratima, smeo se i naglo poklopio ekran.

„Oh…ti si. Trebaš nešto?“

„Gdje je Luka?“

„Ma otišao je nekamo. Ljut je na mene jer sam stao na maminu stranu. Vratit će se za kojih sat ili dva kad se ohladi.“

„Oko čega ste se svađali?“

„Ma gluposti. Ništa bitno. Ne zamaraj se time.“ – Leo je ležerno odmahnuo rukom. Evi  je shvatila da joj laže.

„Što mi skrivate, Leo? Znam da znaš nešto što ja ne znam i ne razumijem zašto mi nitko ne želi reći što se događa. Danas se pojavio neki muškarac s kojim se mama posvađala. Spominjali su vas. Tko je taj čovjek? O kakvim pozivima je govorio Luka? Jesu li povezani? – Evi se naježila, zvučala je uplašeno, gotovo da je šapnula – „Leo, prijete li mami?“

Leo se nervozno nasmijao. „Bože, kakve prijetnje, o čemu ti pričaš. Nemam pojma o kojem ti čovjeku govoriš ni kakve ludosti izmišljaš. Luka je bio ljut jer ima probleme na poslu i njegov se poslodavac žalio mami jer su dugogodišnji prijatelji. To mu je povrijedilo ponos. To je sve. Stvarno si paranoična, daj se smiri, što ti je? Previše krimića?“ – Leo se ponovno nervozno nasmiješio.

Evi je sada bila sigurna da joj njezina obitelj nešto skriva i odlučila je saznati što. No još nije znala kako. Naći će način. Izašla je iz sobe svoje braće bez riječi i otišla leći. Nedjelju je provela radeći na svojem referatu, ali nije mogla prestati razmišljati o jučerašnjim događajima. Odjednom je počela povezivati događaje. Osjećaj da je promatraju i prate, oni pozivi koje je spomenuo Luka, nepoznat muškarac koji prijeti njezinoj majci. Sve je imalo smisla. Bila je uvjerena da im netko uistinu prijeti i želi zlo. Kada je tu svoju teoriju iznijela majci i braći, svi su je zapanjeno pogledali i ismijali je, proglasili ludom. No znala je da njihove priče i opravdanja ne drže vodu. Odlučila je biti na oprezu.

DEVETO POGLAVLJE

Idućih nekoliko tjedana ništa se novo nije događalo. Onaj muškarac više se nije pojavljivao i nitko u kući nije spominjao ništa vezano uz događaje koji su se dogodili one čudne prosinačke subote, ali osjećaj da je prate ponovno je postao sve intenzivniji. Pokušala ga je ignorirati i posvetiti se školi i autoškoli. Krenula je s vožnjom i bila je prilično dobra, instruktorica ju je neprestano hvalila. Polugodište završila s odličnim, bila je presretna. Majka za to, naravno, nije marila. Evi nije ni očekivala oduševljenje. Božić je prošao mirno, dobila je nekoliko sitnica od majke i braće, ona njima poklonila ručno rađene darove za koje je samo Leo pokazao interes i oduševljenje. Marko joj je, na njezino iznenađenje, poklonio sanjke. Bile su to iste onakve sanjke kakve je imala dok je bila malena djevojčica. Te joj je sanjke slomio upravo Marko kada se spuštao niz brijeg i zaletio u kamen te pri sudaru slomio ruku. Nije mogla vjerovati da se sjetio toga. Raznježila se. Budući da je pala velika količina snijega, Marko ju je odveo na sanjkanje. Bila je presretna, osjećala se kao mala djevojčica i još ju je danima držalo to veselje.

Novu godinu provela je s prijateljima u Sarinoj kući. Svi su se zabavljali i Evi ni jednom nije pomislila na osjećaj da je prate i na činjenicu da joj njezina obitelj nešto skriva. Uživala je. No nakon što su završili zimski praznici, Evi su ponovno počeli opsjedati ti isti osjećaji, stalo je bila nemira i na oprezu. Nekoliko puta učinilo joj se da je prati muškarac u crnom kaputu, čije lice nije mogla dobro vidjeti jer je bilo prekriveno šalom. Tog je muškarca vidjela još nekoliko puta u svojoj blizini. Svakog je dana bila sve uznemirenija i trznula bi se na svaki zvuk i tuđi dodir. Nikamo nije odlazila bez Markove pratnje, ali ovoga puta njegova blizina nije bila dovoljna da je smiri. Predložio joj je da ode na policiju, ali bojala se da joj nitko neće vjerovati jer nije imala nikakav dokaz da je u opasnosti. Pokušavala se smiriti na razne načine, no ni čitanje je više nije smirilo. Pokušala se izgubiti u učenju, što joj je donekle uspijevalo.

Sve se promijenilo kada je u autoškoli umjesto svoje instruktorice Sanje, sredovječne žene kratke smeđe kose, ugledala muškarca kojeg je odmah prepoznala kao svoju uhodu. Imao je isti onaj crni kaput i šal. Prestravila se. Voditelj autoškole upoznao ih je. Rekao je da je njezina instruktorica bolesna i da će je na dulje vrijeme zamijeniti Petar. Bio je to visok, vitak muškarac od četrdesetak godina, imao je smeđu kosu s naznakama sijedih vlasi, no izgledala je umjetno, kao da ju je bojao. Imao je zelene oči koje su naglašavale naočale tankih okvira i koje su Evi podsjećale na njezine i nije imao brade. Kada je muškarca pomnije proučila, Evi se smirila. Shvatila je da je bila blesava da je pomislila da je Petar njezina uhoda. Pa što ako ga je susretala u gradu, bila je to samo slučajnost, nije Koprivnica bila baš toliko velika. Petar je djelovao ljubazno i nije imao umjetan ton, bio je otvoren, ali pomalo sramežljiv. Svidio se Evi i ona se osjećala nekako ugodno u njegovoj blizini. No izgledao joj je nekako poznato, ne u smislu da ga je viđala prije, nego ju je podsjećao na neku osobu koju je vidjela već puno ranije, no nije mogla shvatiti na koga ju je taj muškarac podsjećao. Vožnja je prošla glatko, Petar ju je pohvalio i dogovorili su se da će je odvesti kući kako po zimi ne bi morala čekati vlak.

Kada je Evi skretala na svoj prilaz, Leo je upravo izlazio kako bi iznio smeće. U trenutku kada je Evi izlazila iz auta, kako bi Petar sjeo na vozačevo mjesto, Leo se okrenuo i skamenio. Ispustio je vreću smeća koju je držao u ruci. Zagledao se u Petra. Petar se nervozno nasmiješio i brzo požurio ući u automobil. Brzo je pozdravio Evi i rekao da će se vidjeti sutra navečer za novi sat vožnje i odvezao se. Evi je tek tada primijetila Lea kako stoji u sredini dvorišta i zuri u nju.

„Leo, jesi li dobro?“

„Tko je to?“

„Moj novi instruktor vožnje. Sanja je bolesna pa je on mijenja.“

Leo se smeo, pobjesnio i ljutito otrčao u kuću. Eva ga je slijedila.

„Bio je tu.“ – Leo se obraćao Luki.

„Tko?“ – Luka isprva nije shvaćao o kome Leo govori.

„On. Glumi Evinog instruktora, koristi svoje drugo ime.“

„MOLIM?! Kako se usuđuje, jasno smo mu dali do znanja da joj se nema što približavati, sad je taj gad još našao i izgovor da joj se približi! Razbit ću ga.“ – Luka je ljutito počeo hodati po kuhinji.

„Daj se smiri. Moramo ići tamo i razriješiti to s njime. Dati mu do znanja da se mora maknuti iz naših života. Ne, još bolje, idemo na policiju.“ – Leo je pokušavao biti glas razuma. „Ma kakva policija. Sam ću to riješiti.“ – Luka je postao crven u licu.

„Stišaj se, Evi će nas čuti. Ili možda mama ako se vrati s posla. Ne možemo joj reći što je taj čovjek koji se naziva našim ocem sad učinio. Ubila bi ga.“

Nisu primijetili da Evi stoji kraj kuhinjskih vrata i sluša njihov razgovor. Kada je čula ovu posljednju rečenicu koju je Leo izrekao s toliko gađenja, mrak joj je pao na oči. Njezin otac. Čovjek koji ju je napustio kada se tek rodila. Čovjek koji se odrekao nje i njezine braće i otišao bez riječi prije gotovo osamnaest godina. Čovjek kojeg je mrzila cijeli svoj život, pojavio se u njezinom životu kao stranac. Pretvarao se da je njezin instruktor, ali sada joj je postalo jasno od kud ga je poznavala. Bio je stariji i mršaviji nego na fotografijama koje je vidjela, nosio je naočale. Kako nije odmah shvatila o kome je riječ. Naravno. Jakov Petar. Tako se zvao njezin otac. Sada se služio samo drugim imenom. Kako je mogla biti tako glupa. Zacrnilo joj se pred očima. Klonula je. Onesvijestila se.

DESETO POGLAVLJE

Evi se probudila s jakom glavoboljom. Bila je u svojoj sobi. Leo je sjedio pored nje na krevetu.

„Što se dogodilo?“

„Malo si se onesvijestila, ali ništa strašno, par minuta te nije bilo.“

Evi se sjetila što se dogodilo. Poblijedjela je. Naglo je ustala, zanemarivši jaku bol koja joj je prostrujala glavom.

„Zašto mi niste rekli da se nas otac pojavio i da me tražio? Zašto ste to skrivali od mene?“

„Nismo te željeli povrijediti. Cijeli svoj život govorila si kako ne želiš imati nikakve veze s njime, a on se sad iznenada pojavio i želi se zbližiti s nama. Tvrdi da je mama lagala o njemu i da je skrivala da je bio u zatvoru.“

„Molim?“

„Ma laže, Evi. Želi nas okrenuti protiv mame. Ona kaže da je od kad ga poznaje bio manipulator i lažov.“

„Bio je u zatvoru?“- zbunjeno je upitala Evi.

„Ne znam. Vrlo lako moguće. Ako je bio, sam si je kriv. Nas je napustio i nema pravo sada se miješati u naš život.“

„Izađi. Želim spavati.“ – Evi je ponovno legla i pokrila se svojom dekom s uzorkom koala. Leo je izašao iz njezine sobe.

Kada je Leo izašao, Evi je počela plakati. Nije razumjela zašto se njezin otac nakon toliko godina odlučio pojaviti i ne rekavši tko je, prijeteći njezinoj majci, laćajući njezinoj braći. Sramila se što je osjećala bliskost s njime kada je razgovarala s njime i vozila se u autu. Sramila se što ga nije odmah prepoznala. Sramila se što ga je sada, nakon što ga je napokon vidjela uživo, vidjela ga kako se kreće, čula njegov glas, stvarno željela bolje upoznati i što je željela da bude dio njezina života. Sva u suzama je zaspala. Majka je tog dana, a ni idućih dana nije gnjavila. Znala je da se Leo pobrinuo za to.

Propustila je tri sata vožnje, u školu nije išla tjedan dana. Kada se napokon odlučila pojaviti u školi, svojim prijateljima, a ni Marku, nije rekla zašto je nije bilo, samo je hodala smrknuta, ne rekavši ni riječi. Nije bila raspoložena. Samo se ponovno željela vratiti u krevet. Ostali su prijatelji ignorirali činjenicu da s Evi nešto nije bilo u redu jer su znali da voli biti sama kada joj je loše, no Marko ovoga puta nije želio pustiti Evi da se muči sama sa svojim demonima. Odvijalo se nešto što ju je očito vrlo pogodilo. Nakon nastave, u školskom ju je dvorištu povukao u stranu.

„Evi, što se događa? Pričaj sa mnom.“

Evi je briznula u plač. – „Pojavio se.“

„Tko se pojavio?“

„Moj tata.“ – sve mu je ispričala, a Marko ju je pozorno slušao, ne prekinuvši je nijednom, osim da joj obriše suze.

Kada je završila, Marko ju je upitao želi li razgovarati s njime, ona je rekla da ne zna. Otpratio ju je kući i s njome ostao do večeri. Pomogao joj je da se osjeća bolje i Evi mu je bila neizmjerno zahvalna na tome.

Marko je otišao kasno navečer, upravo kad je Evi zazvonio mobitel. Zvao ju je netko s nepoznata broja. Isprva se nije željela javiti, no mobitel nije prestajao zvoniti pa ju je znatiželja natjerala da se javi.

„Halo?“

Tišina.

„Halo? Tko je to?“

Tišina.

Poklopila je. Naježila se. No bila je uvjerena da je to bio njezin otac. Pomislila je da je stvarno kukavica. Ako ju je već nazvao mogao je barem pričati s njome. Odlučila je ponovno nazvati broj. No nitko se nije javio. Pokušala je nekoliko puta, ali bezuspješno. Odustala je. Ako je njezin otac kukavica, ni ne želi razgovarati s njime, ne treba joj takav otac. Te noći ni oka nije sklopila. Pred očima su joj prolazile slike njezina oca u mlađim danima. Onima koje joj je pokazivala majka kad bi Evi pitala za njega. Prestala joj ih je pokazivati oko desete godine, a Evi za njih više nije pitala. Otac ju je napustio, zašto bi onda ona žalila za njime i gledala njegove slike? Nije ju više bilo briga. No shvatila je da si je sve ove godine lagala. Željela je upoznati svoga oca. Željela je upoznati osobu koja joj je izgledom bila toliko slična. Željela je da je vodi u park, kupi joj sladoled, nauči je voziti bicikl, vodi je u školu i pomaže joj sa zadaćom. No to je vrijeme prošlo, a njezin otac ni u jednom trenutku djetinjstva nije bio s njom. Ovaj čovjek kojeg je upoznala u autoškoli, Petar, samo je obrisima lica i očima ličio na osobu koja je bila njezin otac. Nije ni bila sigurna može li ga zvati ocem jer nikad nije bio tu za nju.

S tim je mislima dočekala jutro. Tmurno je ustala iz kreveta i istuširala se kako bi isprala jad koji ju je opsjedao danima, preskočila je doručak i požurila iz kuće pred kojom ju je već čekao Marko u svojoj Škodi. Ušla je u auto i pozdravila Marka. Nisu razgovarali cijelim putem do škole, ali nije bilo neugodne tišine. Evi je znala da u Markovoj prisutnosti može šutjeti koliko želi, a njemu je bilo drago što Evi ne mora šutjeti sama. Pred ulazom u školu su se pozdravili i dogovorili da će se naći poslije škole da odu na kavu u njihov najdraži kafić jer su ih Sara i Fran danima gnjavili da se nađu. Evi je dan u školi provela zamotana u sivilo i zamišljeno gledajući kroz prozor.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Nakon nastave, kao i dogovoreno, Evi je krenula iz škole s namjerom da ode do svojeg omiljenog kafića gdje će se naći s Markom, Franom i Sarom. Kada je ušla u dvorište škole, ugledala je muškarca u crnom kaputu kako stoji pred ogradom. Njezin otac. Oblio ju je hladan znoj. Pokušala je pobjeći, no bilo je prekasno. Vidio ju je i krenuo je prema njoj. Evi se ukipila, nije znala što joj je činiti. Bojala se. Bojala se suočiti s njime. Smatrala je da mu nema ništa za reći. Sada je već bio nekoliko koraka od nje. Primijetila je da izgleda starije nego što je mislila kada ga je srela u autoškoli. Kosa mu je sada bila neuredna i jasno su se vidjeli sijedi pramenovi. Djelovao je umorno. Ispružio je ruku prema njoj, ona se nije ni pomaknula. Promatrala ga je s oprezom.

„Evelin, molim te, možemo li popričati?“

„Nemam ti ništa za reći.“ – pokušavala je zvučati hladno, no baš i nije uspjela.

„Ali ja imam mnogo toga za reći. Možemo li negdje popričati?“

Evi je odsutno kimnula. Otišli su obližnji kafić. Evi je objeručke zagrlila šalicu čaja, kao da će je njegova toplina spasiti od razgovora s ocem.

„Već mjesecima želim razgovarati s tobom. Tvoja majka nije mi dopustila da vidim tebe i tvoju braću. Pokušao sam to uzeti u svoje ruke, bez znanja tvoje majke, no tvoja braća nisu dobro reagirala pa sam s tobom pokušao držati distancu.“

„Kada je to bilo?“

„Krajem kolovoza. Otada sam te promatrao iz daljine. Nikada te prije nisam vidio. Čak  ni na slikama. No znao sam da si to ti. Prepoznao sam te, ista si ja. Toliko sam ti puta želio prići, ali nisam imao hrabrosti pa sam odlučio zamoliti Hrvoja, voditelja autoškole            za uslugu, bio mi je prijatelj još iz dana kad smo bili djeca i znao sam da će to učiniti  za mene. Taj dan u autoškoli sam ti mislio ispričati sve. No kada sam te ugledao pred sobom, izgubio sam svu hrabrost. Nisam se usudio. Bojao sam se da ćeš pobjeći, a kada sam vidio Lea kako me zapanjeno promatra, brzo sam pobjegao, no bio sam svjestan da će ti tvoja braća reći istinu o meni.“

Evi se uzrujala. – „Znači ti si bio taj koji me pratio! Znaš li ti koliko sam bila uzrujana, koliko sam se bojala, noćima nisam spavala. Živjela sam u strahu. Mislila sam da sam luda.“

„Žao mi je, stvarno mi je žao, Evelin, nisam te želio uplašiti. Samo sam ti se želio približiti, a nisam znao kako. Kada sam početkom kolovoza prošle godine nazvao vašu majku, ona mi je strogo zabranila da pričam s vama ili da vam se na bilo koji način približim jer će inače pozvati policiju. Znala je da sam na uvjetnoj. Nisam se želio ponovno vratiti u zatvor.“ – Petar je posramljeno pogledao u pod.

„Znači istina je da si bio u zatvoru?“ – Evi se uzrujala – „Otac mi je kriminalac. Vau, baš kao u nekom filmu.“ – Evi se nervozno sarkastično nasmijala.

„Evelin, daj da ti sve ispričam. Moraš čuti i moju stranu priče. Ne mogu podnijeti da ti i tvoja braća mislite da sam vas napustio bez razloga ili da ti sebe kriviš za moj odlazak. Moraš čuti što se uistinu dogodilo.“ – Petar je pokušao uhvatiti Evi za ruku, no ona se izmaknula. Znatiželjno ga je pogledala kao znak da želi čuti što ima za reći.

DVANAESTO POGLAVLJE

Godinu dana nakon njihova vjenčanja i tri godine prije nego što je Evina majka Barbara saznala da je trudna s blizancima, Evinom braćom, njezin je otac osnovao vlastitu tvrtku. Bio je to foto-studio. Njezin otac bio je strastveni fotograf i obožavao je uspomene zabilježiti fotografijama. Njezina majka, tada još obična zaposlenica u jednoj od banaka u Zagrebu, Petra nikada nije podupirala u njegovom poslu. Smatrala je da je otvaranje foto-studija gubljenje vremena i da će ih krediti, koje su digli kako bi opremili studio i nabavili opremu, uništiti jer ih neće stići otplatiti. Barbara je bila bijesna što je Petar svu ušteđevinu koju su čuvali da kupe kuću, potrošio na ostvarenje njegova sna. Ljutilo ju je što su morali ostati živjeti u malom stanu u centru Zagreba, a kada je saznala da je trudna, dodatno se oneraspoložila jer je smatrala kako je stan bio premalen da se u njemu odgajaju djeca. Petar joj je obećao kako će pronaći veći stan, a možda čak i malu kuću čim mu posao krene. No Barbara ga je uvjeravala da nikad neće uspjeti.

Dok se Barbara žalila da joj je Petar oduzeo mogućnost za lagodan život, on je marljivo radio i počeo otplaćivati kredite. Bio je na dobrom glasu u cijelom Zagrebu i okolici i imao je sve više mušterija. Do vremena kada su se Leo i Luka rodili, Petar i Barbara više nisu bili u dugovima jer je i Barbara dobila unaprjeđenje na poslu. Preselili su se u veći stan i Barbara je djelovala sretno zbog preseljenja i blizanaca koji su joj unosili veselje u tmurne dane. Petar je djeci i Barbari posvećivao svo vrijeme svijeta i Barbari se to svidjelo. No zbog obiteljskog je života Petar počeo zanemarivati poslovni život i zbog toga je njegova karijera poznatog fotografa patila. Počeo je gubiti mušterije, a dugovi su se gomilali. Tri godine nakon rođenja blizanaca, morao je zatvoriti tvrtku i prodati studio. To ga je shrvalo. Volio je svoj posao i osjećao se posramljeno što je morao odustati od svog posla.

Barbara je svakog dana postajala sve ljuća i nije skrivala nezadovoljstvo. Predbacivala je Petru da će zbog njega završiti na ulici jer njezina plaća nije bila dovoljna za sve troškove jer je većina novaca otišla na dugove. Ušteđevinu su već odavna potrošili i Petru je mjesečno dolazilo sve više upozorenja. Znao je da mu prijeti zatvor ako u roku od šest mjeseci ne plati sve dugove jer godinu dana nije platio porez na studio kojeg se morao odreći. Petar je očajnički tražio posao te istovremeno čuvao dječake i igrao se njima kada bi Barbara bila na poslu. Kući bi se uvijek vraćala lošije volje nego kada bi ujutro otišla iz kuće. Ponekad bi bila toliko ljuta da bi bacala predmete po kući, što bi preplašilo Luku i Lea i oni bi zajedno ležali zagrljeni u krevetu, sve dok ih Petar ne bi došao smiriti i objasniti im da se mama samo šalila.

Situacija se dodatno pogoršala kada je Barbara saznala da je već tri mjeseca trudna. Petar je bio presretan, a Luka i Leo oduševljeni što će dobiti sestricu. No Barbara je bila prestravljena. Nije znala kako će preživjeti s još jednim djetetom, pogotovo jer ona neće moći raditi zbog komplicirane trudnoće. Petar ju je pokušavao smiriti i potrudio se naći posao. Pronašao je posao u struci automehaničara za kojeg je i završio srednju školu. Plaća nije bila ništa posebno jer je radio kao pomoćni radnik, no i dalje im je mnogo značila. Pomoć im je, što novčano, što fizički, pružala i Petrova majka Evelin koja bi uvijek uskočila kada bi trebalo pripaziti blizance, iako je bila vrlo bolesna. Petar je pokušavao otplaćivati dugove, no rokovi su ga sustizali te je odlučio unajmiti odvjetnika jer je dobio poziv na sud. Termin bebina rođenja se primicao i svi su bili oduševljeni time, jedino je Barbara svakim danom postajala sve ljuća i iskaljivala svoj bijes na svakome. Nekoliko tjedana prije nego što je djevojčica došla na svijet, Petrova je majka završila u bolnici, gdje je nekoliko dana kasnije preminula. Petar je bio shrvan, no i dalje se radovao rođenju svoje kćeri. Kako bi majci, koja se i u posljednjim danima brinula za njega i njegovu obitelj, odao počast, inzistirao je da njegova kći nosi njezino ime. Evelin. Barbara je na tu ideju ostala ravnodušna. Nije je bilo briga.

Na dan kada se održalo Petrovo suđenje, Barbara je neočekivano dobila trudove i rodila se malena Evelin, čije je rođenje otac propustio jer se borio na sudu i izgubio. Bio je osuđen na četiri godine zatvora. Petar je bio shrvan. Ne samo što je propustio rođenje svoje kćeri nego neće ni biti prisutan u prvim godinama njezina života. To ga je dotuklo.

Barbara ga nijednom nije posjetila u zatvoru i odbijala je sve njegove pozive te nije odgovarala na pisma. Šest mjeseci nakon Evelinina rođenja, Petra je posjetio Barbarin odvjetnik donijevši mu papire za razvod. Od njega je saznao da se Barbara s djecom preselila svojoj majci koja je živjela u okolici Koprivnice i jasno je dala do znanja da ne želi više ni čuti za njega. Više ga nije voljela. Upropastio ju je. Nije željela da djeca odrastaju uz takvog oca. Petar je znao da je on kriv za sve. Bez rasprave potpisao je papire za razvod, no od svoje djece nije namjeravao odustati. Odlučio je da će odmah nakon izlaska iz zatvora pronaći posao i tražiti podijeljeno skrbništvo nad djecom. Bio je uvjeren da će ga dobiti. Nije bio kriminalac, znao je to. Ovdje je završio zbog utaje poreza i za svoju je pogrešku platio.

Petar je neprestano sanjario o svojoj djeci. Spavao je s njihovim slikama. Luku i Leu osobno je fotografirao, a Evinu sliku donio mu je odvjetnik jer su bili stari poznanici. Petar je neprestano gledao u tu fotografiju. Evelin je imala nekoliko pramenova crvene kose i bistre zelene oči, baš kao i Petar. Pomisao da je njegova kći njegova preslika često bi rasplakala Petra. Zvao ju je crvenim biserom i izgovarao je njezino ime poput molitve. Nije mogao dočekati dan kada će napon zagrliti svoju djecu. Pisao im je, no nije dobivao odgovore. Zvao je, no pozivi su mu bili odbijeni. Barbara se svim silama trudila držati ga dalje od njegove djece. Petar to nije želio dopustiti.

Petar se cijelo vrijeme svog boravka u zatvoru pokušavao držati po strani i ne zamjeriti se pogrešnim ljudima. No u tome nije uspio. Nekoliko tjedana prije datuma kada je trebao biti pušten iz zatvora, podmetnut je požar u blagovaonici. Smjestili su mu i on je bio okrivljen za taj požar. Kada je saznao, Petar je poludio, istukao je nekoliko zatvorenika i dvojici nanio teške tjelesne ozlijede, a jednome je slomio rebra. Pokajao se, znao je da je počinio ludost. Osudili su ga na dodatnih 15 godina zbog podmetanja požara i nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Petar je očajavao. Nije jeo, nije spavao, bio je neuredan i zapustio se. No nikad nije odustao od svoje djece, oni su bili jedino što ga je održavalo na životu.

Pustili su ga nakon 13 godina zbog dobrog ponašanja i s dvije godine uvjetne kazne. Izašao je iz dvorišta zatvora spreman započeti novi život. Otputovao je u Koprivnicu i smjestio se kod prijatelja. Pronašao je posao kod lokalnog fotografa. Obojio je kosu. Nakon nekoliko mjeseci odlučio je stupiti u kontakt s Barbarom. Za čudo, ona se javila i dogovorila se naći s njime, no kada je predložio da želi provoditi vrijeme s djecom, Barbara je poludjela. Zaprijetila mu je policijom i otišla. Odlučio je prvo pronaći Luku i Leu u nadi da ga se sjećaju. No oni su znali samo za priče koje im je ispričala majka. Saznao je da im je govorila kako ih je otac napustio ne rekavši ni riječi i ni jednom nije pokušao stupiti u kontakt s njima. Petar nije mogao vjerovati da je Barbara bila sposobna učiniti takvo što. To ga je shrvalo. Otišao se suočiti s njom. No susret nije dobro završio, istjerala ga je iz kuće, zabranila da viđa Evelin.

Petar je mjesecima pratio Evelin iz daleka jer se nije usudio prići joj. Nije želio da pobjegne od njega i da mu kaže da ga ne želi vidjeti i da ga neće željeti saslušati. No nakon nekog vremena više nije mogao izdržati, morao joj se približiti. Hrvoje mu je pomogao u tome i kasnije je odlučio uistinu približiti se svojoj kćeri i sve joj ispričati.

TRINAESTO POGLAVLJE

Evi je šutke promatrala svog oca tijekom cijele priče. Kada je završio priču, vani je već padao mrak i Evi se shvatila da nije javila prijateljima da neće doći, sigurno su se zabrinuli. Javit će im kasnije. Petar je iz novčanika izvadio slike Evi i njezine braće i pokazao joj ih. Jedva da ih je pogledala. Bila je zbunjena, smetena. Bilo je to previše za nju. Nije mogla vjerovati da joj je majka lagala cijeli život. Željela je da je sve što je njezin otac rekao laž, ali to nije bilo moguće. Kako bi tako detaljna priča mogla biti laž? Otac joj je u ovih sat vremena ispričao više nego njezina majka svih ovih godina. Šutke je ustala i ne prozborivši ni riječi izašla iz kafića. Otac je nije slijedio. Šetala je gradom na koji se već spustio mrak s namjerom da razbistri misli. Došla je kući u vrijeme kada je njezina majka dovršavala večeru. Ušla je u kuhinju, sjela za stol i ljutito promatrala majku.

„Lagala si mi. Sve ove godine. I meni i dečkima. Još uvijek im lažeš. Zar ne misliš da smo zaslužili znati istinu?“

Evina majka zapanjeno ju je pogledala, djelovala je zbunjeno. Evi joj je ispričale sve događaje i cijelu priču koju joj je ispripovijedao otac.

„Molim te reci mi da to što je rekao nije istina. Da je to izmislio. Molim te reci mi da nije istina da si mene, Luku i Lea odgajala u laži.“ – Evi je bila potpuno crvena u licu.

Evina majka srušila se na stolicu. Bila je blijeda.

„Ja…istina je. Lagala sam vam, ali to je bilo za vaše dobro. Vaš je otac bio propalica i samo bi nas upropastio. Bio je 17 godina u zatvoru, Evelin. Nisam mogla dopustiti da odrastete znajući da vam je otac kriminalac. Nisam željela da znate tu gadnu istinu.“ – majka je bila očajna.

„Ne mogu vjerovati.“ – Evelin je bijesno ustala i istrčala iz kuće.

Evelin je bijesno hodala niz ulicu i uplakana nazvala Saru te je upitala može li doći do nje i tamo prespavati. Čuvši da je Evi vrlo uzrujana, Sara se zabrinula i odmah nazvala Marka. Kada je Evi stigla do Sarine kuće, tamo ju je dočekao i Marko. Sve im je ispričala. Kada je završila, oboje su je zagrlili, ali nisu je željeli zamarati riječima utjehe. Pokušali su razumjeti i to joj je bilo dovoljno. Nije bilo riječi koje bi mogle popraviti situaciju u kojoj se Evi nalazila. Sara im je pripremila večeru i svo troje zajedno su večerali, Marko je pomogao pospremiti i ostao s Evi sve dok nije zaspala. Otišao je kasno.

Evi je ostala kod Sare nekoliko dana. Nije odgovarala na majčine pozive ni zabrinute poruke svoje majke. Otac se nije javljao. Dao joj je vremena da procesira ono što joj je rekao, nije želio biti napadan i Evelin je to istinski cijenila. No svoju majku trenutno nije mogla podnijeti. Pustila je da ju škola i prijatelji zaokupe.

Kada se jednog popodneva, deset dana nakon što je otišla od kuće, sa Sarom vratila iz škole, u Sarinom su ih dnevnom boravku dočekali Luka i Leo. Sara ih je ostavila nasamo.

„Što vi radite ovdje?“

„Moramo popričati.“ – Leo je bio miran.

„One večeri kada si otišla, mama nam je ispričala sve. Gadno smo se posvađali.“ – Luka nije bio ni upola miran kao Leo.

„Nismo željeni razgovarati s njom. Nismo je mogli gledati. Ne mogu vjerovati da nam je sve ove godine krila istinu i tako nam lagala. Uvjeravala nas je da je otac otišao, da nas je napustio. Još uvijek ne mogu vjerovati da je sve u što smo vjerovali bila laž.“ – Leu su se oči napunile suzama, no trudio se ne zaplakati.

„Izbjegavali smo mamu četiri dana dok se u našoj kući nije pojavio tata. Ona ga je pozvala. Popričali su s nama. Ona se ispričala i nama i njemu. Kaje se. Isprva joj nisam želio oprostiti, no bilo mi je drago što je odlučila sve razriješiti s tatom i nije nastavila lagati i spletkariti. Bilo mi je žao što sam se tako ponio prema njemu kada nas je pronašao.“ – Luka se pravio jačim nego što je zapravo bio.

„Mi smo joj oprostili, a mislimo da bi trebala i ti.“ – Leo se ponovno smirio.

„Zar vi sad ozbiljno očekujete da se nakon svega pravimo da smo normalna i zdrava obitelj kao da se ništa od toga nije dogodilo? Da se pravimo da nam majka nije lagala gdje nam je otac i da smo mi cijeli život mislili da nas je napustio?“ – Evi je počela plakati. – „Cijeli svoj život trebala sam oca i istovremeno ga mrzila zbog laži koje su mi izgovorene. Kako da to zaboravim?“

„Ne možemo zaboraviti sve što se izdogađalo, ali možemo pokušati razumjeti. Majka je to učinila za naše dobro. Nije željela da živimo kao djeca kriminalca. I tata to shvaća. Bio je u zatvoru cijeli tvoj život, Evi. Ionako ga ne bi upoznala sve do sada. Nemoj odbaciti priliku da se život izgladi sada kada se sve popravlja.“ – Leo je pokušao biti glas razuma.

„Znaš da se uvijek slažem s tobom Evi, ali ovoga puta probaj gledati sliku sa šireg spektra. Probaj razumjeti. Mi smo se potrudili razumjeti i oprostiti. Pokušaj i ti. Vrati se kući.“ – Luka se smekšao. Uhvatio ju je za ruku i zagrlio.

Evi ih je poslušala. Pokušala je shvatiti i shvatila je. Razumjela je postupke svojih roditelja i odlučila oprostiti. S braćom je pošla kući.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Kada se Evi vratila s braćom kući, za kuhinjskim su ih stolom dočekali majka i otac. Oboje su izgledali umorno. Imali su ljubičaste kolute ispod očiju, a kosa im je bila neuredna i raščupana. Vidjelo se da nisu spavali noćima. Isto se moglo reći za Evi. Kad su stigli, sjeli su k njima za stol i nekoliko trenutaka prevladavala je neugodna tišina. Nitko nije želio započeti razgovor. Barbara je odlučila prekinuti tišinu.

„Stvarno mi je žao za sve što sam prouzročila. Znam da nema opravdanja za moje postupke, ali stvarno mi je užasno žao. Ne znam kako ću se iskupiti za to.“ – vidno se pokajala. Petar ju je uhvatio za ruku. Pogledali su se. Nisu se ni pomaknuli. Barbara mu je uputila pogled pun zahvalnosti.

„Vaša majka i ja smo popričali i riješili sve što smo imali među sobom. Odlučili smo ostaviti prošlost iza sebe. Naravno nećemo se pomiriti i živjeti zajedno, ali bio bih sretan kada bih vas mogao povremeno viđati. Znam da ste sada već odrasli i da vam nisam toliko potreban te da ste natrpani obavezama, ali vrlo bih rado da možemo barem pola izgubljenog vremena nadoknaditi.“

Na Petrov govor svi su se raznježili. Evi je odmah pristala na ideju nadoknađivanja vremena. Dečki su se predomišljali, no na kraju su i oni pristali. Odlučili su oprostiti majci, iako nevoljko. Budući da je to bio početak nove verzije njihova života u kojoj se nalazio i otac, svi su bili pomalo skeptični i zabrinuti, no znali su da će se naviknuti i da će im biti drago što im je obitelj nakon toliko godina cjelovita.

PETNAESTO POGLAVLJE

Bio je kraj siječnja. Evi je kroz prozor dnevne sobe promatrala gole grane drveća prepune snijega. Za nekoliko dana napunit će osamnaest. Marko se ponudio organizirati zabavu jer je ona smetena svim događajima na nju potpuno zaboravila, a njemu je bilo drago da to može učiniti za nju. Evi je čekala da je Sara i Marta pokupe da odu u shopping. Nije imala ideje što će obući na rođendan. Nadala se da će pronaći nešto što će joj se svidjeti i u čemu će se osjećati ugodno. Kada su cure parkirale pred njezinom kućom, veselo je ušla u Mirtin auto. Cijelim putem do trgovačkog centra su se šalile. Evi se uspjela opustiti i pustila je da je glazba koju je puštala Sara zanese. Provele su cijeli dan u trgovačkom centru, Evi je isprobala stotine haljina i nijedna joj se nije svidjela. Tek kada je bila na rubu očaja i željela je odustati, cure su pronašle idealnu haljinu za nju. Zaljubila se u nju na prvi tren. Bila je to lepršava haljina boje trule višnje dugih rukava sa svilenim pojasom u struku. Odjenula ju je. Lijepo joj je stajala, a njezine prijateljice bile su oduševljene. Pronašle su i odgovarajuće čizmice te očarane odlučile završiti kupovinu. Kada je Evi otišla u garderobu kako bi se presvukla, načula je prijateljice kako šapuću. Mislile su da ih Evi neće čuti.

„Prekrasna je. Misliš da će se svidjeti Marku?“ – Sara se slatko nasmijala.

„Ma daj, da Evi obuće vreću za smeće i dalje bi Marko bio očaran njome. Toliko se trudi oko nje. Stvarno bi joj trebao priznati osjećaje. Pa mislim stvarno, svima nam je jasno što se odvija ovdje, ne razumijem zašto skrivaju.“ – Mirta je bila uvjerljiva.

„Da, u pravu su. Kao da nismo primijetili njihove poglede upućene jedan drugome. Jesi li primijetila kako ga Evi gleda?“ – Sara se i dalje slatko smijala.

„Da, stvarno su očiti. Ne znam zašto se skrivaju toliko jedan od drugoga. Ali bolje da šutimo, još će nas čuti, a onda ćemo pokupiti batine.“ – obje su se nasmijale.

Evi je srce poskočilo. Nije imala pojma o čemu njezine prijateljice pričaju. Ona i Marko su samo prijatelji. Bilo bi blesavo pomisliti da bi mogli biti išta više. A i uostalom, voljela ga je samo kao prijatelja. Barem je sebe uvjeravala da je tako. Pokušala je ne misliti na to, nije mogla o tome razgovarati s Markom, bio je njezin prijatelj, ništa više.

Prijateljicama nije spomenula njihov razgovor, a nisu joj ga ni one. No Evi nije prestala razmišljati o tome. Kada se vratila kući počela se prisjećati svih njihovih zajedničkih uspomena i uporno tražiti poglede o kojima su cure pričale. No takve poglede nije primijetila. Osjećala je kako joj se otkucaji srca ubrzavaju, ništa nije razumjela. Pocrvenila je. Bila je zbunjena. Je li stvarno osjećala nešto prema Marku, a da toga nije bila ni svjesna? Te su je misli kopkale dugo u noć, sve dok pred zoru nije zaspala. Sanjala je nju i Marka kako sjede na njezinom krevetu i smiju se nekoj šali koju je Marko ispričao. Osjećala se nekako ispunjeno. Kada se probudila, srce joj je i dalje ludo tuklo, nije znala što joj je. U školi je cijeli dan izbjegavala Marka. Sramila se. No cijeli dan nije mogla prestati misliti na njega. Kada ga je ugledala na hodniku, srce joj je gotovo iskočilo iz prsnog koša i osjetila je žmarce u trbuhu. Pobjegla je prije nego je vidi.

Pokušala se smiriti. Kada je došla kući, zaokupila se učenjem i gotovo da je zaboravila na razgovor dviju njezini prijateljica. Učila je gotovo do ponoći. Prekinula ju je zvonjava mobitela. Bio je to Marko.

„Sretan rođendan najboljoj osobi na svijetu!“ – Marko je zvučao euforično

„Nisam znala da ti je danas rođendan.“ – Evi se nasmijala. Marko joj je odgovorio smijehom. – „Hvala! Gotovo da sam i zaboravila na to.“

„Zato ja nisam. Jesi li spremna za najbolju proslavu ikad?“ – Marko je bio vrlo uzbuđen.

„Budući da si je ti organizirao, sigurna sam da će proći odlično. Hvala ti na tome, ne znam što bih bez tebe.“ – Evi mu je uistinu bila zahvalna.

„Ma nema problema stara, za to i služe najbolji prijatelji.“

„Da…“ – Evi se nervozno nasmiješila.

„Ajde sada na spavanje, treba ti san za ljepotu. Sutra je taj dan. Laku noć malena.“

„Laku noć…ja…“ – poklopio je.

Evi je satima ležala u krevetu bez da je oči sklopila. Nije mogla spavati. Za to i služe najbolji prijatelji. Ubijala ju je ta rečenica. Znala je da je bilo blesavo pomisliti da su više od toga. Oni su najbolji prijatelji i to je to. Gotova priča. Obuzela ju je tuga, ali ju je ignorirala, osjećala se glupo što ju rastužuje ta činjenica. Napokon je zaspala, no san joj je bio nemiran.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Popodne Evina rođendana proteklo je mirno. Ručala je s majkom, braćom i ocem. Pjevali su joj Sretan rođendan i puhala je tortu koju joj je otac osobno ispekao. Nije znala da je bio vješt s kolačima. Ponovno je naučila nešto novo o njemu. To ju je veselilo. Braća su joj kupila nekoliko knjiga koje je Evi jedva čekala pročitati. Majka joj je poklonila buket ruža i srebrnu narukvicu. Otac joj je poklonio polaroid kako bi uspomene mogla i arhivirati. Svidjeli su joj se pokloni i bila je zahvalna na njima. Kako se približavala večer i njezina rođendanska zabava, Evi je postajala sve nervoznija. Spremila se. Odjenula je svoju novu haljinu, pomno nanijela šminku i lagano nakovrčala kosu. Pitala se hoće li se svidjeti Marku. Protresla je glavom. Ponovno je pričala gluposti. Morala je prestati misliti na njega.

Evin rođendan održao se u lokalnom vatrogasnom domu. Marko se uistinu pobrinuo za sve. Dom je bio ukrašen balonima bijele i ljubičaste boje. Znao je da je to Evina najdraža kombinacija. Svirala je Evina omiljena glazba. Za jelo su bila pripremljena Evina najdraža jela, a torta je bila predivna. Čokoladna torta ukrašena ljubičastim i bijelim detaljima. Marko se stvarno potrudio. Evi je bila oduševljena. Počeli su pristizati gosti, zabava je postala glasnija, svi su plesali. Evi je dobila mnoštvo poklona i cvijeća, no nije ih željela otvarati na zabavi. Odlučila je to učiniti u miru, kod kuće, sutra. Novim je polaroidom napravila puno fotografija i svim prijateljima pričala o svome ocu. Bila je sretna.

Kada je već zabava bila u punom jeku i svi su se zabavljali, Eli je odlučila potražiti Marka kako bi razrezali tortu. Mislila ga je zamoliti da s njom ugasi svjećice, no nigdje ga nije mogla pronaći. Fran joj je rekao da ga je vidio kako izlazi van. Zabrinula se. Je li mu pozlilo? Odlučila je otići provjeriti. Pronašla ga je kako stoji na trijemu, u raskopčanom kaputu. Vanjska rasvjeta je bacala slabo svjetlo i obasjala njegovu neurednu kosu. Evi je ubrzao puls. Promatrala ga je pod slabim svjetlom. Njegova neuredna kosa, naočale koje su naglašavale njegove oči boje kestena, bijela košulja koja mu je odlično pristajala, sve. Bio joj je neodoljiv. Kada ju je primijetio, smeo se. Nervozno je dodirivao naočale i kosu. Evi je voljela te njegove geste.

„Je li sve u redu? Nestao si.“ – šapnula je Evi.

„Trebalo mi je malo zraka.“

Tišina. Marko je sjeo na klupicu nekoliko metara dalje. Sjela je kraj njega. Laktovi su im se dodirivali. Pogledao ju je u oči. Iz džepa kaputa izvukao je malu kutijicu.

„Nisam ti još uručio poklon. Izvoli. Sretan rođendan.“ – pružio joj je kutijicu. Evi je primijetila da mu se ruke tresu. Otvorila je kutijicu. U njoj se nalazila ogrlica koja je kao privjesak imala maleno drvo. Odmah je znala što to drvo predstavlja. Bilo je to drvo u koje se sudarila biciklom kao djevojčica i slomila nogu. Marko je naišao i pomogao joj da dođe kući. Tada su se tek upoznali, ali je sjedio pokraj njezina bolničkog kreveta sve dok je nisu otpustili. Otada su najbolji prijatelji.

Evi se raznježila – „Ja…nemam riječi. Sjetio si se. Ovo je najbolji poklon koji sam ikada dobila.“ – oči su joj se napunile suzama – „Ti si najbolji prijatelj na svijetu.“

Marko se smrknuo. Pogledao je u pod. Uzdahnuo je i ponovno pogledao Evi ravno u oči.

„Evi, ne želim biti samo tvoj prijatelj.“ – zašutio je. Želio je nastaviti, kada ga je Evi poljubila. Uzvratio joj je poljubac.

„Volim te.“ – šapnula je.

„Volim te. Oduvijek sam te volio.“ – promrsio je. Ponovno su se poljubili.

Neko su vrijeme zagrljeni sjedili na klupi,  a kada su se vratili na zabavu držeći se za ruke, svi su im zapljeskali. Marta, Sara i Fran uzvikivali su Napokon, Bože koliko vam je trebalo!

Evina je zabava uistinu prošla sjajno. Svi su plesali, pjevali i zabavljali se. Marko joj je pomogao ugasiti svjećice na torti. Snimila je tonu fotografija. U jutro, kada su svi odlazili, nitko nije skrivao oduševljenje zabavom. Evi je bila presretna. Pomogla je Marku pospremiti, a on ju je dopratio kući. Zagrlio ju je i poljubio te zatim otišao kući, no nekoliko puta se osvrnuo kako bi joj veselo mahnuo.

Tog je dana, nakon nekoliko mjeseci, Evelin prvi puta mirno spavala.

Mia Sambolec, Varaždin