Dora Kuzmanović: Hans
Probudio sam se. Ali ne u svojoj kolibici, nego u nekom nepoznatom gradu. Nisam znao gdje sam. Grad je izgledao simpatično. Šetao sam kada sam upoznao Elenu. Niska, mršava djevojčica tamno smeđe kose sa šiškama. Pitao sam ju kako se zove ovaj grad. Ona je odgovorila da se zove Pula. Upoznali smo se i rekao sam joj da sam zaboravio svoje ime. Ona me zvala Bezimeni. Meni to nije smetalo. Prošetali smo po cijelom gradu, pojeli sladoled pa čak smo išli i do mora.
Ušli smo u neku trgovinu, tamo je bilo je raznih stvari. Htio sam si kupiti magnet za frižider. Dao sam prodavačici malo zlata, a ona se počela smijati: “Pa nismo u devetnaestom stoljeću da plaćaš sa zlatom. Koriste se kune!”, rekla je. Čudio sam se! Nisam imao ništa slično nekim “kunama” pa sam samo izjurio van iz trgovine. Vidio sam Elenu kako tipka na nekoj čudnoj spravi. Pitao sam ju: “Što je to, u što gledaš?” “Mobitel”, odgovorila je. “Sprava na kojoj možeš raditi svašta. Pisati poruke, zvati prijatelje, igrati igrice…” “Zar nije lakše pisati na papir i onda ga staviti u kuvertu pa poslati poštom. Osoba kada dobije pismo odgovori na isti način, fora je!“, rekla sam. Čudno me gledala. “Ali na mobitelu samo utipkaš poruku i pošalješ. Osoba ju odmah pročita i odgovori u roku od jedne minute.” „Dobro, pustimo sada to.” rekao sam joj. “Idemo dalje.” “U redu. Sada ću ti pokazati moju školu.”, rekla je Elena.
Krenuli smo u suprotnom smjeru iz kojeg smo došli. Vidio sam veliku žutu zgradu. To je bila osnovna škola Šijana. “Evo je! Moja škola! Sviđa li ti se?”, pitala je Elena. “Da! Predivna je! Kako je velika.”, bio sam oduševljen. “Sjetio sam se svoga imena!!” viknuo sam. Uplašila se. “Molim?”, upitala me. “Sjetio sam se kako se zovem! Hans, drago mi je.” rekao sam joj s oduševljenjem. “Lijepo ime! Reci mi nešto o sebi.” rekla je. “Zovem se Hans. Ne znam točno prezime. Volim cvijeće više od svega. Tamo gdje, živim imam svoj vrt. Zalijevam cvijeće svaki dan. Živim u malenoj kolibi. To je moj život. Odjedanput sam se stvorio ovdje. Ne znam niti kako. Kući imam prijatelja mlinara. Jako je drag i dobar čovjek. Družimo se svaki dan! Danas ujutro mi je trebao dati njegove tačke jer su se moje razbile. Stalno radim usluge mlinaru. Jer to najbolji prijatelji rade! Na primjer: Dao sam mu dasku da popravi krov na suši, nabrao sam mu svoje cvijeće umjesto da sam ga prodao na tržnici i zaradio nešto. Svašta sam mu napravio, ali još nisam dobio njegove tačke.” “Ti si jako naivan čovjek! On te iskorištava jer imaš dobro srce. Moraš popričati s njim.”, rekla je Elena. “U redu. Popričat ću s njim. Hvala, Elena! Moram sada ići.” “Doviđenja Hans!” “Doviđenja!” Otišao sam iz Pule natrag u svoje selo.
Dora Kuzmanović, Pula
