Antonija Pauro: Slavuj u razredu
,,Zašto nisam mrtav? Znači li to da student nije dobio ružu! Kakav je ovo svijet, što su ova svjetla koja lebde i kola bez stoke?”, razmišljao sam. Probudio sam se u neobičnim svijetu. Bilo je glasno pa sam odlučio pokušati letjeti. Mahao sam krilima gore, dolje sve dok nisam više osjetio tlo koje je bilo grubo. Ljudi koji su bili čudno odjeveni divili su mi se, pa sam im za zahvalu zapjevao pjesmu o studentu i njegovoj ljubavnoj priči.
Nakon nastupa odletio sam prema nekom selu, bio je jako daleko. Dok sam letio, mislio sam o tome jesam li stvarno umro ili me otrov iz trna samo uspavao oko tisuću godina. Bilo je puno kola, no zašto nemaju stoke ili je stoka nevidljiva? ,, Mama, mama! Gle lijepa ptica! Mama!”, ispod mene jedna malena djevojčica vikala je na svoju mamu. To mi je dalo ideju za novu pjesmu pa sam je otpjevao djevojčici. Pri kraju pjesme, čuo se jedan pucanj, pa dva i na kraju tri. Prepao sam se i pao na pod.
Probudio sam se u nekoj maloj prostoriji, ležao sam na jastuku, a pored mene su bile dvije zdjelice, jedna sa sjemenkama a druga s vodom ,,Pusti me, želim vidjeti ovog novog svijeta. Nemoj mi zadati sudbinu da moram biti u kavezu do kraja svojeg kratkoga života!”, molio sam nepoznatu osobu koja je sjedila ispred prozora i gledala kako neka žena tamo stoji sa štapom i govori o ratu koji se događa ispred njene kuće. Nepoznata osoba, zatvorila je prozor. Ustala je pa mi je uzela krilo, „Pusti me! Jao! Boli, boli!”, vikao sam iz sve snage. Naglo mi je pustila krilo. Oprosti nisam znala da te tako jako boli”, rekla je djevojčica, ispred mog kljuna je stavila malo sjemenki. Bio sam gladan pa sam ih pojeo. Zaspao sam nakon nekoliko trenutaka.
Ustao sam, ali ovaj put sam bio u prostoriji prekrivenoj jako visokom trskom. Bio sam na stolu u kavezu. Oko mene su djeca pisala ispit. Počeo sam im pjevati kako ne znam tko sam. „Glupa ptico daj šuti! Uznemiruješ razred, danas pišemo jako važan ispit o padežima, pridjevima, glagolima, gramatici, baščanskoj ploči, prilozima, prijedlozima, prilozima, crticama, imenicama, česticama, abecedi, slovu A…”, kako je profesor govorio o tome što djeca imaju za ispit, ja sam izašao iz kaveza i počeo letjeti po razredu. Profesor je vrištao kao curica pa su mu se djeca smijala. ,,Izlazi van gade jedan! Izlazi van! Aaa!”, vikao je. Zaletio sam se prema njemu. Imao je dugu kosu pa sam se zapetljao u nju. ,,Vadite ga! Vadite ga!”, vrištao je. Nekako sam se otpetljao i pao na pod ,,Jadan slavuj!”, uzvikivala su djeca. Ja sam ih samo gledao, nisam ni znao da sam slavuj. Čim su to rekli, samo su mi se vraćala sjećanja o tome kako sam zabio ružin trn u svoja prsa i pjevao cijelu noć dok nisam pao na pod. Jedna djevojčica je ustala i stavila me na knjigu. Oko mene je bila bijela svjetlost koja me polako usisavala. Prije nego što sam potpuno nestao djevojčica mi je rekla: ,, Nadam se da ti je krilo u redu”, pa je pored mene stavila ružu.
Antonija Pauro, Pula
