Nikolina Vrzić: Provalnik

Sjedila sam u kući pored velikog stola. Netko je provirio kroz prozor. Pala sam skupa sa stolicom. “Ej, ti!”, uzviknula sam. Provirila sam s prozora i zatekla provalnika. Sjetila sam se da imamo telefon u kući. Posegnula sam za njim i nazvala policiju. Provalnik je ušao u kuću. Sakrila sam se u svoju sobu ispod širokog radnog stola. Najgore od svega je bilo to što su sva vrata u kući bila otključana. Ugledala sam svoju plavu deku i pokrila se njom do glave da me provalnik ne uoči. Čula sam zvuk televizora. Iskrala sam se iz svoje sobe da vidim što to točno smjera.

Zatekla sam ga kako govori: “Gdje je više to derište?! Šef čeka!!!” Jako sam se prestrašila i ušunjala ponovno u sobu. Čuo je moje korake. Uzela sam skoro svu svoju garderobu i nabacala je na sebe da misli kako sam samo hrpa prljave odjeće. Ušao je u sobu i počeo me tražiti. Čula sam zvuk sirene.

Budući da moj prozor nizak i pokriven zeleno plavim zastorima, zaletjela sam se k njemu i viknula provalniku: “Oj, smotani!” i iskočila kroz prozor te otrčala do policije. Provalnik je stajao ispred televizora i vjerojatno se bojao što će se dogoditi. Policija je ušla u kuću i uhitila provalnika.

Prošlo je tjedan dana od provale. Moja je soba još uvijek bila u velikom kaosu. Uzela sam svoju pernicu. Počistila sam i nju jer su unutra bile brojne čarape. Na štetu, potpuno je pukla. O ruksaku bolje da ne govorim. Opet sam čula kucanje na niski prozor. Preplašila sam se i uzela veliki zamah da osobu lupim stolicom. “O stolico moja sretno ti bilo!” Zamahnula sam te čula dječji smijeh. “Čekaj! Ej!” Bila je to moja sestrična koja me zvala da igramo nogomet. Dobro da je nisam lupila. Išle smo se igrati i uživati u velikom, plavom nebu. Kuća je od tog dana pod nadzorom kamera.

Nikolina Vrzić, Pula