Mirna Rajlić: Baka

Dogodilo se to prije nekih petnaest, dvadeset godina, ne znam, prošlo je puno vremena. Uglavnom, bila sam u Puli. Nisam imala obitelji tamo, samo jednu baku s kojoj sam taj tjedan živjela. Nismo mnogo komunicirale. Nisam bila raspoložena i meni se činilo da nije ni ona. Otkako je djed umro, bila je tužna. Nisam znala kakva je osoba jer nemam puno sjećanja nje i nisam iskazala želju da je upoznam. Htjela sam raditi u miru. Razlog zašto sam uopće došla u Pulu je to da ove godine po prvi put se događa veliko umjetničko natjecanje. Prvo mjesto dobiva deset tisuća kuna i djelo se izlaže u najvećoj galeriji u Puli. Bila bi čast osvojiti prvo mjesto, samo što nisam još napravila rad. Zato sam došla u Pulu tjedan dana prije natjecanja. Moja baka je imala slobodnu sobu u kojoj sam mogla slikati.

U ponedjeljak sam stigla i smjestila se. Prvo mi je trebala inspiracija tako da sam obišla cijeli grad po danu i izgubila se dva puta, pa sam se po noći još izgubila u šumi. Ne znam ni kako sam tamo završila. Trebala sam pitati baku da skupa obiđemo grad, ali htjela sam hodati u miru. Nisam imala energije za socijaliziranje sa staricom. Tako da sam jela u svojoj sobi. Tada se dogodila ta strahota.

U četvrtak, jedan dan prije natjecanja, ona mi je uništila život. Za ručak, taj dan je napravila paštu sa šalšom od rajčica. Ja sam upravo završila svoju sliku, moje najbolje djelo ikad. Kako sam otvorila vrata, moja noga je utrnula. Naime, dugo sam stajala na nogama crtajući. I tako, ona se spotaknula na moju nogu i svu paštu je prolila po mojem radu. Nikada u životu nisam bila toliko ljuta. Bacila sam sliku ravno na nju i ona je pala dok sam se ja vikala: „Ne želim te nikada u životu više vidjeti ti glupa starice! Uništila si mi život!“. Ona je samo šutjela, digla se i otišla.

Došao je petak. Na brzinu sam probala napraviti jednaku sliku, ali nije bila niti blizu dobra kao ona prije. Da je bar nisam bacila i razbila je. Došla sam do natjecanja i ostavila rad na povjerenstvu za prosudbu. Budući da mi je bilo čudno i nelagodno biti u istoj kući s njom, odlučila sam je poslati u dom za umirovljenike.  Samo da dodam, još uvijek mislim da je jako čudno da je samo šutjela kad sam je srušila na pod i onda se pokupila.

Sljedeći dan je umrla od srčanog udara. Doktori su rekli da se to dogodilo zbog stresa od velike promjene i nezdrave prehrane.  Nisam vam ni rekla najgori dio. Moj rad je osvojio posljednje mjesto na natjecanju i nitko me više nije poštovao tako da sam morala postati profesorica likovnog odgoja u nekoj osnovnoj školi. Stvarno mi je uništila život i još sam i naslijedila tu staru kuću i moram u njoj slikati, umjesto da imam svoj atelje. Počivaj u miru… bako.

Mirna Rajlić, Pula