Dora Kuzmanović: Sandrin san

Nakon što je cijelo desetljeće harala svijetom, užasna pandemija pomorila je sve ljude starije od četrdeset godina. Na svijetu su živjela samo djeca i mladi ljudi. Kult mladosti, koji je bio tako popularan prije izbijanja zaraze, sada je izgledao kao davna prošlost. Ljudi su željeli doživjeti starost, ali im je ona postala nedostižna. Znali su da će ih zloglasni virus usmrtiti prije nego što navrše četrdesetu. Nekako su se pomirili s tom činjenicom i pokušavali su živjeti što su bolje mogli u skladu s njom.

Sandra je imala dvanaest godina i nije nikada upoznala svoju baku i djeda. Zamišljala je neko drago lice puno bora i ljubavi prema njoj, potpuno sijedu kosu i smežurane stare ruke koje je glade po licu. Sanjala je o hrapavom glasu koji joj prepričava nevjerojatne priče iz djetinjstva punog uzbudljivih doživljaja. Sandra je većinu vremena bila sama kod kuće. Roditelji su joj stalno radili, nije imala braće ni sestara. Nije znala ni što to znači ići u školu, ona je sve razrede do sada prošla učeći od kuće. Život joj je bio pust, osjećala se usamljeno.

Jednoga dana, dok je pisala zadaću, na ekranu joj se pojavi poruka nepoznatog pošiljatelja. Poruka je glasila:

“Bok Sandra! Sigurno se sada pitaš tko sam ja i što tražim od tebe… Ja sam tvoja baka, htjela sam vidjeti kako si.”

Sandri je to bilo pomalo čudno, osjećala se kao da je u nekom kriminalističkom filmu. Nije odgovorila na poruku. Bojala se. Sljedećeg jutra nakon što je napisala sve što je trebala za školu i riješila zadaću, Sandra je ipak odlučila odgovoriti na zagonetnu poruku. Poruka je glasila:

“Jesi li ti stvarno moja baka?”

Ubrzo se na ekranu pojavio odgovor.

“Da, jesam naravno. Ne bih ti nikada lagala oko toga.”

“Ali…kako???” zbunjeno upita Sandra.

“Neki od nas su na svoj četrdeseti rođendan pobjegli iz civilizacije kako bi se spasili. Trenutno ti ne mogu reći gdje, ali reći ću ti čim budem mogla.”

“Je li djed s tobom?” upita Sandra.

“Naravno da je.”

“Kako da dođem do vas? Jako bih vas voljela vidjeti oboje.”

Ali ovoga puta odgovora nije bilo. Uzalud je Sandra čekala i stalno provjeravala je li se štogod pojavilo na ekranu.

Nakon nekoliko dana Sandri se pojavi poruka na mobitelu.

“Znam da bi nas voljela vidjeti i mi bismo tebe jako htjeli vidjeti i upoznati, ali ne smijem ti reći gdje smo. Oprosti.”

“Ali zašto??”

“Zato što smo mi izolirani i zaštićeni od virusa već puno godina i kad bismo se sada družili s osobom koja nije bila u izolaciji vjerojatno bi se brzo zarazili i umrli.”

Sutradan dok joj je mama pomagala sa zadaćom iz matematike, Sandra je odlučila sve ispričati mami. Mama nije povjerovala ni u jednu jedinu riječ, bilo joj je žao što njezina kćer želi upoznati svoju baku i djeda toliko da izmišlja priče o njima. Sandra je bila jako razočarana što joj mama ne vjeruje. Odlučila je sama stupiti u kontakt s bakom i djedom.

Sljedećeg jutra Sandra se kao i obično probudila i otišla raditi zadatke iz online škole. Kada je završila htjela je poslati poruku baki, a baka kao da je znala u istoj joj sekundi pošalje:

“Bok, Sandra. Djedu i meni je dosadilo ovoliko dugo živjeti u izolaciji bez tebe i ako ovako nastavimo nećemo te nikada upoznati. Takav život nam nema smisla. Odlučili smo ti reći gdje se nalazimo. Želimo te upoznati više od svega na cijelom svijetu pa čak i po cijenu života.”

Sandra nije mogla vjerovati da će u jednom od sljedećih nekoliko dana napokon ostvariti svoj najveći san.

Brzo su se dogovorili gdje će se naći i kada. Napokon je došao taj dan, dan koji možda nije puno značio drugoj djeci, ali Sandri je to bio najposebniji dan ikada. Bila je uzbuđena. Roditelji su joj otišli na posao, a ona je ujutro ušla u aplikaciju za nastavu. Logirala se da izgleda kao da je na nastavi i napustila kuću. Došla je na mjesto gdje su se dogovorili. Čekala ih je nestrpljivo neko vrijeme. Sandra je isplanirala da se prošetaju po gradu pa da im pokaže što se sve promijenilo dok ih nije bilo te da poslije odu na sladoled. I dok je tako motala planove po glavi, Sandra začuje glas:

“Sandra?”

Okrenula se i ugledala dvoje starijih ljudi kako joj se smiješe s druge strane ceste. Na trenutak je bila u šoku, ali nakon nekoliko sekundi jednostavno je potrčala u njihov zagrljaj. Oni su bili toliko sretni što napokon vide svoju unuku. Nisu marili za distanciranje. To je ipak bila njihova jedina unuka.

Sandra ih je odlučila povesti u razgledavanje njihovog grada. Otkad su oni bili u izolaciji na svijetu se puno toga promijenilo.

“Na primjer…” Sandra je započela “automobili više ne troše benzin i ne ispuštaju plinove, sada rade na struju…da zrak ne bude prljav”.

Baka i djed s divljenjem pogledaju bešumne automobile koji su klizili pored njih po cesti.

“Sada imamo robote koji skupljaju smeće po livadama i ulicama, iako smeća ima puno manje nego u vaše vrijeme, zato što se više ne koriste plastične ambalaže.”

“Sada samo vjetrenjače proizvode struju, a tvornica više gotovo da i nema.”

“A gdje ljudi rade?” upitaju začuđeno baka i djed.

“Pa, većina radi od doma.” odgovori Sandra.

“A nema više ni farmi sa životinjama, ljudi su uglavnom postali vegetarijanci. “

I nakon što su proveli čitav dan u šetnji i razgledavanju, konačno su ušli u slastičarnu na sladoled. Svi su ih čudno gledali, ali oni nisu marili za to. Uživali su u društvu i sladoledu kojega baka i djed nisu jeli godinama.

Dan se bližio kraju, Sandra se bojala rastanka. Nakon što su se izljubili i izgrlili sa Sandrom, baka i djed su otišli. Dok ih je promatrala kako odlaze, njihovi likovi su se polako topili u njenim suznim očima. Protrljala je oči, izoštrila pogled, htjela ih je još jedanput vidjeti…Njih više  nije bilo, odjednom se Sandra uhvati kako  bulji u prazni ekran. Bolno se suočila s činjenicom da su to bio samo san i postala je vrlo tužna. San joj se još uvijek nije ostvario, međutim ona se nikada nije prestala nadati da će jednog dana ipak upoznati svoju baku i svog djeda…

Dora Kuzmanović, Pula