Antonija Pauro: Koko u Puli

“Boli me glava. Pecka me cijelo tijelo… Gdje sam? Tko sam? Sve sam zaboravio”. Ogledao sam se oko sebe. “Ovo liči na Arenu”, pomislio sam. Noć je, možda je ponoć, moram brzo pronaći negdje da prespavam. Tako sam hodao i hodao dok nisam naletio na napušteno brodogradilište. „Uljanik“ se zove. Kad sam ušao, počela je padati kiša. Brzo sam zaspao.

Sunce mi je svijetlilo u oči idući dan. Kada sam ih otvorio, bio sam okružen mačkama. Malo me bilo strah jer nisam znao jesu li bolesne. Brzo sam ustao i počeo lutati. Sve je bilo mokro od kiše. Kako sam hodao, činilo mi se da je ovaj grad meni pomalo poznat, kao da sam o njemu učio u školi. Svakim korakom grad mi je bio sve poznatiji. Nisam gledao kuda hodam pa sam se sudario s nekim. “Oprostite, nisam gledao gdje idem…”,zaustavila me dok sam govorio i rekla: “Ništa, ništa. Nikad te nisam vidjela u okolici. Vjerojatno si se tek doselio. Zovem se Lucija. Kako se ti zoveš?“

Budući da se nisam sjećao kako se zovem, morao sam brzo izmisliti neko ime. „Zovem se Josip”, rekao sam. Čudno me gledala nekoliko minuta, izgledala je kao da o nečemu razmišlja. Bilo mi je malo neugodno. Onda se nasmijala i pitala me: “Želiš li da ti pokažem grad?” Kimnuo sam glavom.

Šetali smo se po gradu. Rekla mi je da se grad zove Pula. Kako sam imao besplatan obilazak grada, vidio sam: Herkulova vrata, Zlatna vrata, kino, Korzo, Rivu i knjižnicu. Mislim da mi je Lucija na putu do knjižnice ispričala skoro sve legende o Puli.

Kada smo ušli u knjižnicu, morali smo si dezinficirati ruke i nositi maske. Iz nekog čudnog razloga Lucija je imala dvije maske i jednu je dala meni. Gledali smo knjige, pronašao sam knjigu „Koko u Parizu“ Kao da sam gledao sebe. Na njoj je bila slika Mona Lise. “Želiš li da posudimo ovu knjigu?”, pitala me Lucija. Kimao sam glavom gore, dolje kao lud. Uzeli smo knjigu i nastavili dalje. Kad je uzela knjigu, nisam više osjetio peckanje po rukama.

Išli smo do mora i kako smo gledali njegovu ljepotu netko mi je ukrao pet kuna. Iznutra sam plakao jer je jesen. Inače bih skočio u more. “Koliko je sati?, pitao sam Luciju očekujući da će pogledati na ručni sat, ali izvadila je tanku crnu pločicu. „Trinaest i četrdeset i pet”, rekla je. “A što je to?”, pitala sam je. “Mobitel”, odgovorila je. Začuđeno sam je gledao i pitao se što je to „Mobitel“. Ništa nisam rekao. Kako smo hodali dalje, vidio sam pulske škole kao što su: OŠ Šijana, OŠ Veruda, OŠ Monte Zaro, OŠ Veli Vrh itd. Vidio sam mnogo igrališta, parkova, i povijesnih znamenitosti, Arenu. Lucija mi je ispričala kako su u devedesetima sašili jednu veliku kravatu i stavili je oko Arene i da ju  je tata njene prijateljice  morao čuvati cijelu noć, spominjala je nešto o Berge Istri, o tome kako se Uljanik zatvorio i da su tamo ostale samo mačke. Na televiziji su prenosili tu krizu, a svi  su se brinuli kako će mačke preživjeti. Padala je noć. Pozdravio sam se s Lucijom i krenuo svojim putem.

Bio sam blizu Uljanika pa sam krenuo prema njemu. Sanjao sam Zlatka u Parizu kako viče  na mene da se probudim jer će se mi se hrana ohladiti. Prepao sam se i otvorio oči. Ispred mene je netko ostavio punjene paprike i vodu. Tako se dobro nisam najeo godinama. Bilo je jutro pa sam odlučio prošetati gradom. Jedna žena počela je vikati na mene da moram nositi masku jer ću je zaraziti, ali je ona nije nosila. Unijela mi se u lice pa sam je odgurnuo. Pala je na leđa. Dok sam trčao, gledao sam plakate na kojima je pisalo: #stayhome #staysafe #corona. Nisam znao što je korona pa sam počeo pitati prolaznike, ali su me gledali s gađenjem i prošli pored mene. Nastavio sam hodati, naletio sam na klupicu i odlučio sjesti jer su me noge jako boljele. Počeo sam hraniti golubove kruhom kojeg sam našao u smeću. Od umora sam zaspao i probudio se kad mi je kapljica pala na oko. Brzo sam ustao i odšetao do obližnje čekaonice za autobus.

Pored mene je prošla jedna starija žena s kišobranom. Dobacila mi je knjigu i rekla: “Trebat će ti….” Ja sam knjigu bacio u lokvu i gledao kako pada kiša. Svake sekunde padala je sve brže. Iz knjige su izlazile iskre plavkaste boje. Zapalila se i usisala me s gromovima koji su bljeskali oko mene. Nekoliko minuta bio sam u potpunom mraku dok me nije ponovno uzela ona starica. Nosila me u knjižnicu. “To je Lucija!”, pomislio sam “Ali zašto je tako stara…”

Antonija Pauro, Pula