Lea Zelić: Ispod one stare breze
Sjećam se onih dana kad smo se za ruke držali
i šetali ulicama grada.
Sjećam se onih noći kad smo se ljubili
dok nas je gledala ona stara breza.
Sjećam se onih noći kad smo zvijezde gledali
i kad si mi šaputao na uho riječi slatke.
Sjećam se dana kad smo si sve priznali.
Bilo je to ispod one stare breze.
Odlutali bismo tako negdje daleko.
Sve bi bilo tako nestvarno lijepo.
Odletjeli bismo na krilima ljubavi
u svijet naših snova koje smo zajedno sanjali.
Naša su srca bila puna,
naša je ljubav bila puna sjaja.
Sjajna
kao listovi one stare breze
kada ih obasja sunčev sjaj.
Naša ljubav bila je krhka.
Krhka
poput grana one stare breze,
koje samo što ne puknu
kada ih vjetar povlači u zagrljaj.
Sjećam se onih dana kada smo sjedili zagrljeni
i smijali se
i plakali.
Sjećam se onih dana kada smo šutjeli,
dok su naši pogledi sve govorili.
Sjećam se onih noći kada smo slušali naše omiljene pjesme.
Sjećam se melodije koja se miješala sa šuškanjem lišća
one stare breze.
Odlutali bismo tako negdje daleko.
Sve bi bilo tako nestvarno lijepo.
Odletjeli bismo na krilima ljubavi
u svijet naših snova koje smo zajedno sanjali.
Naša su srca bila puna,
naša je ljubav bila puna sjaja.
Sjajna
kao listovi one stare breze
kada ih obasja sunčev sjaj.
Naša ljubav bila je krhka.
Krhka
poput grana one stare breze,
koje samo što ne puknu
kada ih vjetar povlači u zagrljaj.
I onda,
jednog dana,
nisi došao.
Čekala sam te
ispod one stare breze.
Plakala sam,
a ona,
Ona me je grlila svojim granama
kao što si me ti nekad grlio svojim rukama.
Svojim listovima brisala je moje suze
Kao što si ti nekad svojim prstima.
Ona me je tješila.
Naslutila je kraj.
Znala je da je gotovo.
Ja sam i dalje tamo.
Sjedim u zagrljaju one stare breze.
Sjedim i čekam
da dođeš
i da sve bude kao nekad.
Ali umrla je, evo, i posljednja nada.
Dok mi je ona stara breza svirala posljednju uspavanku,
moja duša usnula je vječan san
san o nama u nekom boljem vremenu,
ali na istom mjestu.
Ispod one stare breze.
Lea Zelić, Zagreb
