Dora Kovačević: Rastanak

I posljednju je čarapu spremila u kovčeg. Došlo je vrijeme za posljednji pozdrav. Treba se oprostiti od svojeg rodnog sela. Od divnog, toplog sunca. Ondje sunce sigurno neće tako lijepo grijati. Jutrima će se buditi sa zrakama neke strane svjetlosti na licu, bez pijetlova pozdrava. Njeno će sunce biti daleko, i ona će biti daleko. Daleko od doma. Noću će gledati u neki strani mjesec i zvijezde.  Danju slušati pjev nekih nepoznatih ptica. U drugoj zemlji, potpuno nepoznatoj, u tuđi će krevet navečer iscrpljena lijegati i u tuđem se krevetu jutrima buditi. Vozit će nekim stranim cestama, hodati nekim nepoznatim putovima. Plakat će, ali ondje neće biti majke da ju utješi. „Mrzim rastanke“, pomisli, sjetno bacivši posljednji pogled na svoje selo, svoje drago selo, u kojem ostaju sve uspomene. A ona ide, sama u bijeli svijet, stvoriti nove.

Dora Kovačević, Bošnjaci