Franco Nemo: Režiser

Težak dan. Vlažan zrak, nimalo bogat kisikom lomi ljude koji već prazno i tupo gledaju kroz prozore ili drijemaju zavaljeni u svoje naslonjače. Sava mirno teče. Nema uz nju ni daška vjetra, nema magle da pokrije lice užarenog sunca pa da barem malo naiđe dah svježine, ono malo jedva čekane hladovine. U ostakljenoj terasi kafića, muškarac tridesetih godina smeđe kose prošarane plavim pramenovima sjedi i čeka. Kosa mu je na potiljku kratko ošišana, a na tjemenu polako padaju dugački pramenovi u oči. Odjednom, oštro zabaci glavu u lijevu stranu. Šiljasti nos zapara nebo, a podbradnjak bljesne kao munja. Čvrsto napete kože na blijedo žućkastom licu, širokih usta, on stisne usnice neke trule, tamne boje. Spusti smeđe obrve, ispod kojih su kroz trepavice buljila dva oka isijavajući vatru mržnje na sve oko sebe, a posebno na NJU. Kroz staklo, vani na raskrižju, ona je stajala na pločniku, čekajući da bljesne zelena boja na semaforu. Strpljivo baci pogled na svoje cipele boje pijeska i veselo poskoči kada joj to semafor dopusti. Nasred ulice u susret joj priđe njezin dečko, poljubi je i uhvati za ruku, te veselo produže pričajući i smijući se.
Unutarnji duhovi uzdrmali su njegovu dušu. Počela mu je drhtati ruka s čašom alkohola. Njegovo tijelo inače manekenskog izgleda, tako brižno obučeno, sada se počelo preznojavati. Rukom počne popravljati kravatu košulje svijetle boje i ponovno slagati sitno karirani sako na susjednoj stolici. Na njega osloni ljetni slamnati šešir s tamnom trakom. Oko struka imao je remen tamne boje. Na lice mu izađe podrugljiv podsmjeh kroz bijele zube, a prsti mu gurnu praznu čašu, grlo mu se osuši kao pustinja i on grubo naredi konobaru: ,,Još jednu!“ Prošli su sati, a on je i dalje sjedio, sada pognut, spuštenih ramena, bolećivog, povrijeđenog izgleda. Vidjelo se na njemu da ga obuzima noć, tamna noć. Polako, ali sigurno sve je više gubio bitku s unutarnjim demonima.
Prošla su tako dva desetljeća. Mnoge žene koje je imao, a nije ih poznavao, stvarale su pustoš u njegovoj duši. Tamne misli na svakom koraku zijevale su na njega spremne da ga svaki čas progutaju. Svaki dan smišljao je kako uništiti pojedine obitelji, kako im pokazati da su jadni i slabi. Čovjeka, koji je završio u bolnici na operaciji, doslovno bi punio s bakterijama, direktno u ranu, naravno preko bolničkog osoblja. Zaveo je on, tako jedinstven i osoblje bolnice; kako sestre tako i liječnice. U dugim, dosadnim noćnim smjenama, lupala bi vrata u bolničkim hodnicima, a ujutro drugi dan, pacijenti bi dobili injekciju za spavanje.
„Osvetit ću se svima. Imat ću svaku! Ja sam Bog! Kako su glupi, možeš im raditi svašta!“ hvalio je sebe. Pomalo je i krao. Najprije iz trgovina pića, zatim pomoću žena njihove muževe, zatim potpisujući lažne ugovore za investiranje u nepostojeće projekte. Prodavao je on i zemljište već prodanih objekata i tako dalje. Brzo bi pronašao prijatelja u gruntovnici, u policiji, u vojsci, na općini, u trgovinama…načelnicima, generalima, sucima… svima je on hodao po kućama, a bio je i veliki prijatelj njihovim ženama. Jednog dana probudio se u krevetu bolnice „Vrapče“. Alkohol i droga učinili su svoje.
„Htjedoše me upregnuti za cijeli život pod jaram dobrog i pametnog čovjeka. Pokazat ću ja njima! Prokleti doktor, on meni daje ocjenu i mišljenje. On, ma tko je on? Režirat ću ja njegov život“ bile su to njegove riječi. Vilica mu se bijesno grčila, slina mu se cjedila iz usta. Čovjek je bio izbezumljen, ponižen, a što je najviše osjećao bila je to glad za osvetom. Opet su se redale žene. Sve sa svrhom da pronađe onu pravu. Odjednom, izgubi posao. Bio je jedini koji je dobio otkaz, jer nije izvršavao svoje obveze. Sve kolege su se distancirale od njega, napokon odahnuvši. Polako je shvatio odbačenost iz poslovnih krugova, posebno nakon negativnog mišljenja kojeg su mu čak i javno upućivali… Kada bi NJU, slučajno ugledao na ulici, krv povrijeđenog ponosa odmah bi mu skočila na lice. „Ja sve žene mogu imati, a ona, jedino ona, ne mari za mene. Izbrisat ću taj njezin osmjeh, doći će i ona gdje zapravo pripada. Ja bogujem na ovoj zemlji!“
Prošla su još dva desetljeća. Sjekao je svaki kontakt između nje i ljudi. Ostala je izolirana, što je nije spriječilo da obavlja svoje obveze prema sinu, mužu i roditeljima. Nije primijetio, kako, čineći njoj zlo, sebi ga nanosi još i više. Dobio je hepatitis kada je umrla njezina majka, dobio je sidu, kada je umro njen muž, dobio je rak kada je krenuo na njenog sina…sve neizlječive bolesti. Svaki čovjek bi rekao: „Bocka ga Nečastivi!“ Najveća nevolja mu je bila starost. Nije mogao mladost uhvatiti više ni s jednog kraja. Danas ima preko sedamdeset godina. Mogao je postati čovjek priznat u svojoj sredini, samo da je na ramenima imao pametnu glavu. Ovako, od čovjeka pretvorio se u pepeo i prah. Pretvorio se u grobara koji uništava ljude i donosi im tugu i jad. Svaki dan ga možete vidjeti pred trgovinama gdje prolazi puno ljudi, kako dobacuje ženama. Na zagrebačkim ulicama često prosi dvije kune. Na glavi više nema kose. Sve su to sada perike; svaki dan druga. Više nema obrva, a ispod se vide dva tamna oka proširenih zjenica bez šarenice, kako šeću svako na svoju stranu. Te oči zaplamte kao krvavi mjesec s vremena na vrijeme. Pogledava ljude žmireći i brzo spušta pogled u zemlju. Glava mu se smanjila na veličinu malog, duguljastog, blijedog kupusa. Lice mu je tamno, pepeljasto sivo, mršavo, brižno masirano u zagrebačkim kozmetičkim salonima. Usne mu se više ne vide dok kriju red umjetnih zubi. Na osušenim rukama ima tanke i kvrgave prste, izbrazdane staračke kože vječito naslonjen na stol ili šank. Uska stisnuta ramena, koja pokriva sa sakoima, pridržavaju vrat crven kao mak u polju žita. Sada je to zgureni starac, kržljav i malen suhonjavih, tankih nogu. On režira samo zlo, a tragedija svakog čovjeka čini ga istinski sretnim. Vidjet ćeš ga posebno noću kada zadrhti pun mjesec gdje ide sam, a prati ga oblak crne magle. To je njegovo astralno tijelo.
Mnogi iza njega umiru, zato nemoj hodati po njegovoj stazi, ne slijedi njegove korake i ne pozdravljaj ga.

Franco Nemo, Zagreb