Franco Nemo: Mobilno zračenje

• Franco, ti si žrtva internetske prijevare! Znaš, moraš biti sposoban razlikovati „fake news“ od istinitih stvari! – reče profesor, češući se po rukama.
• Profesore! – zaustim ja za reći.
• Učeniče! – vrati on.
• Ma to su rekli oni iz britanskog časopisa, ma… Prošli tjedan sam pročitao njihov novi članak!
• Ne zanimaju mene što imaju neki engleski časopisi za reći, ako to nije hrvatska znanost dobro prožvakala, probavila i dokazala, to ti ne valja.
• Ali profesore…!
• Učeniče?
• Možete otvoriti njihovu stranicu. Nedavno su to objavili.
• Ne zanimaju me njihove kičaste web stranice. Ova tvoja teorija je test mojih metafizičkih i kognitivnih sposobnosti. Jako dobro osmišljeno, učeniče Franco, bravo! Probio si sve moždane barijere! Pa ti si novi Galileo ili možda novi Einstein? – reče vrteći cijelo vrijeme flomaster u ruci.
• O čemu vi to pričate? Ja ne razumijem…
• O, razumiješ ti to vrlo dobro učeniče! Nemoj mi, molim te, ovdje sada glumiti teški izljev tih tvojih plastičnih emocija. Nagledao sam se ja takvih kao ti i previše i predugo da bi se više zafrkavao s takvima kao ti!
• Ali?
• Ali učeniče?
• Kakve to ima veze s mobilnim zračenjem?
• Nikakve, zapravo nikakve. Vratimo se odmah na posao, ali ako me opet lukavo odvratiš od ove znanstvene problematike, kunem se da ću ti zabiti kulju u imenik!
• Što je to kulja? – upita netko iz razreda
• Jedinica, ti neobrazovani blesane!
• Zato idem u školu da se obrazujem.
• Daaa, zar ne vidiš da si još uvijek i nakon šest godina osnovne škole ostao na samom početku svog znanja. Još od tebe nije ni proklijala prava, sočna stabljika. Prezelen si ti još mali. Prezelen! – viknu profesor na nekoga iz razreda.
• Mobilno zračenje… započnem opet ja.
• Učeniče, za razliku od tebe ja sam fakultetski obrazovan čovjek, jedna od posljednjih svijetlih mladih nada. Svi su rekli da će sigurno nešto biti od mene, pa na kraju nije postalo apsolutno ništa od mene. Zanimljivo je kako su ljudska bića podla, prevrtljiva i lažljiva. Izmišljaju novu znanstvenu fantastiku o svemu i nemaju drugog posla nego izmišljati novu fikciju o mobilnom zračenju.
• Profesore, to nije istina! – zgrožen zavapim.
• To je istina, jer ja, profesor, to tako kažem i točka!
• Kakve to veze ima s mobilnim zračenjem? Ja vam se trudim predočiti i objasniti mobilno zračenje.
• A da izvedeš pokus, učeniče?
• Pokus?
• Da, neki jednostavni pokus za kojeg ti ne treba puno pribora. Jednostavnim riječima, argumentirano, prikaži i obrazloži što je zapravo to famozno mobilno zračenje o kojem ti pričaš.
• U redu profesore. Trebam dobrovoljca. – počeo sam očima šarati po učenicima koji su se cijelo vrijeme raspadali od smijeha.
• E, to ću biti ja! Obzirom, kako sam već rekao, da ti provodiš anarhiju i nasilje po školi te kako imaš nevjerojatan casanovski utjecaj na druge ljude. Znaš ti dobro da sam ja u pravu, znaš da sam totalno u pravu i više nego totalno!
• Držite mobitel i laptop ili više njih u svojoj neposrednoj blizini, neke čak i uz tijelo? – sasjekao sam ja njegove priče.
• Je li? Tako to ide? Koliko vremena tako trebam?
• Trideset do četrdeset dana profesore. – bio sam nespreman.
• I što bi mi se trebalo dogoditi poslije toga? – prekriži ruke na prsima
• Obično zračenje, a to je dugotrajan proces, slabi koštani i lokomotorni sustav, smanjuje se plodnost, dolazi do gubitka zubi, gubitka kose, slabi vid, postepeno može nastati i rak.
• Ja sam veći muškarac od tebe! – vikne i počne si grebati nadlaktice – Ti dovodiš moju muškost u pitanje? Pa ti to meni sve želiš! Što ti mene toliko mrziš? – profesor se rasplakao – Mogao sam to i očekivati od tebe! – zatim počne čupati pramenove kose s glave.
• Profesore, to je djelotvornije ako naprimjer radite u blizini velikog broja računala. – pokušao sam spasiti stvar.

Profesor digne ruke prema nebu, pogleda lijevo i desno, a ono sve računala. Svi smo bili u učionici iz informatike.
– Lucija! Tebe sam čistio svaki dan. Bila si mi kao dijete, kćeri moja. Kristina u tebe sam instalirao antivirusni program, o, sestrice moja. Sestrice moja, kako si mi to mogla napraviti, pa zar te nisam sve ove godine skrbio i štitio? Zar ti to meni tako uzvraćaš? Nažalost, sama si kriva za ovo, kao i svi ostali. Krešimire tebe sam donio ovdje, pazio te i mazio, štitio od virusa i brisao prašinu s tebe svaki drugi dan.
Luciju je milovao po monitoru, Kristinu blago ljubio u plastiku. Uzme veliki malj iz ormara i počne razbijati jedno po jedno računalo. Smijeh naglo nestane s lica mojih prijatelja. Sada je sve postalo ozbiljno.
– Nemojte, molim vas, liti suze koje nemate. Ja sam donio svoju odluku. Ovako to nije moralo završiti. Sve ovo radim za vaše dobro!
Snježanu je uhvatio i počeo ljubiti po monitoru, strastveno, kao svoju djevojku, a zatim ju baci na parket. Sve se rasulo po podu. Luciju je udario maljem u „glavu“, Mihael je dobio u zube, vikao je po učionici kako mu Krešimir neće pobjeći. Druga računala nisu prošla ništa bolje od svojih prvih stradalnika. Nakon što je sve uništio, ostavi malj nazad u ormar, pobjedonosno i trijumfalno. Polako smo jedan po jedan izašli iz učionice, bez glasa.

Profesor je poslije nekog vremena dao otkaz u školi. Susreli smo se sasvim slučajno na hodniku dok je odlazio, ispričao mi se i pozdravio me.
– Franco, provjerio sam što si rekao. Sve je bila istina. Priznaj, barem nam je bilo veselo, zar ne?

Franco Nemo, Zagreb