Franco Nemo: Nijemi krik

Postoje ljudi koji stalno manipuliraju drugim ljudima. Oni vam tako, uvijek idu preko nekih ljudi, a vi ih jednostavno ne možete promijeniti. Pri
tome se manipulatori oslanjaju na frontalni korteks. Riječ je o nesvjesnim procesima, odnosno to nije naša java, to su situacije u kojima smo manje kritični, pa tako i vrlo inteligentni ljudi postaju zaluđeni, zavedeni. Jednom je neki „Gospodin” sjeo na kavu sa svim profesorima iz moje škole.
Svakome od njih se dobro napričao o meni, mojoj majci i ocu. Tražio je uvid u sve testove, stalnu kontrolu nada mnom i tako dalje… i tako dalje.
Povukao je gotovo sve profesorice za sobom, osim dvije, i gotovo sve profesore. Povukao je čitav moj razred za sobom. Tako sam se ja morao
boriti protiv podcjenjivanja, omalovažavanja, vrijeđanja, ismijavanja, „proricanja” moje smrti, izoliranja mene, vrijeđanja roditelja, posebno
moje majke; što sam na koncu prijavio policiji. Posebno su se tako istakla četvorica iz moga razreda uz prešutno odobravanje profesorica.

Profesori su bili različito nagrađeni. S nekim profesoricama „gospodin” je spolno općio, neke je pokušavao smijeniti praveći im probleme u
obitelji tj. nudeći njihovim muževima maloljetnice iz okolnih sela. Sve u svemu, u svom je poslu dao sve od sebe. Neke profesorice su ga
odbacile sa zgražanjem, da bi poslije, doživjele učeničke napade na svojim satovima.

Vrlo brzo shvatio sam da su u mrežu upleteni svi učenici i njihovi roditelji. Tako sam otkrio konformizam; meni novi pojam. Svi dječaci su naglo
morali postati seksualno aktivni ne samo s djevojkama i ženama već i s muškarcima. Djevojke su morale svakako isprobati njega „gospodina
od 70 godina”, jer bez seksualnog iskustva neće se upisati na fakultet u Zagrebu. Lijepo im je naglasio da je to „prava životna škola”. Bila su to
sve djeca od 15 do 18 godina, maloljetna i neiskusna. Konformizam je,shvatio sam, jedna od najstrašnijih osobina ljudi koju je ”gospodin”
pokrenuo kod mladih. Primijetio sam da su to najčešće slabe ličnosti, neformirane ličnosti, sklone zavisti, bez razumijevanja s roditeljima,
pogrešno navođena od strane samih roditelja i najčešće pogrešno psihoseksualno fiksirana mladež. Takvi ljudi su svaki dan oko nas. Oni u sebi
drže zlo i žele ga nanijeti drugima.

Očituje se to i u svakodnevnim situacijama; danas mi netko baca šestar u glavu, sutra me udari, podmeću mi tabletice u bocu s vodom.
Vjerujte, zlo koje teče u potocima, i to samo zato što su ovisni o samoprozvanom „gospodinu”, a sami su slabi i nemoćni.

Pavlov eksperiment nas jasno uči da, ako uočiš kako je udžbenik iz povijesti pun preteških podataka i kako je to preteška tematika, cijeli život
ćeš imati odbojnost prema povijesti. Bojat ćeš se knjige, svih knjiga i svakog  učenja. Tako dolazi do generaliziranja uvjetnog refleksa, pa se on
prevodi na emocije i vrlo brzo stvara se u mozgu iracionalni strah prema učenju.

Naravno, tu su roditelji buldožeri. Oni će kupiti kod profesora ispite, seminare, kolokvije, plusiće čak i zadaće. Svakako je tim roditeljima i
„gospodin” to savjetovao. Ipak, on to najbolje zna. Broj njegove bračne i izvanbračne djece je dvoznamenkasti broj, nije to čovjek bez iskustva.
Svaki dan slušajući ovakve gluposti, sigurno u jednom trenutku dolazi do ispiranja mozga.

Nije mi palo na pamet odlaziti u kafiće gdje su stolovi pretrpani sa bocama alkohola, gdje se ostaje na druženju do sljedećeg dana, gdje se
prepliće masa golih tijela u blaženom snu, gdje se danima ne može doći sebi, gdje jedni drugima podmeću drogu poslije koje se ničega ne sjećaš.
Ono što me najviše zaboljelo to je smijeh roditelja na roditeljskom prilikom spominjanja pijanstva njihove djece.

“Ne žele neki roditelji pomagati svojoj djeci. Neki ne žele da njihovo dijete bude nešto više i veće od njih. Većina roditelja odrađuje samo
formu, sretni da su se što prije riješili svoga tereta. Roditelji ne žele ništa propustiti u svom životu.” — objasnili su mi moji roditelji.

Pa ljudi, samo jednom se živi!” — podučava „gospodin”.

Generacijo, sretno vam bilo!

Franco Nemo, Zagreb