Nikolina Antić: OTRESTI (SE) SVRŠ.
Prisjećam se kako sjedimo na onom uvučenom prozoru koji nikad ne biva osvijetljen u podne, kad je sunce dovoljno visoko.
Tu i tamo zabacuješ pogled lijevo-desno, prstima prateći siluete ukovane u zidnoj oblozi. Hihoćeš se na dodir imena i oblika; stihovi se kreću od sanjarski zanesenih do vulgarnih – upriličenih simboličnim škrabotinama bez finoće i ukusa.
Palcem preskačeš nekoliko blokova i zaustavljaš se na jednostavnoj alfabetičkoj jednadžbi. Izbacuješ donju usnu i zaustavljaš ritam.
Sklanjaš ruke.
Otresaš ih.
Zabacio si glavu i zatvaraš oči. Isprva ne znam vjerujem li u dobre ili loše auspicije, ali ne dodirujem te. Čekam da progovoriš. Kao u onoj retoričkoj taktici koinonije, gdje navodiš govornika da priča o sebi umjesto da se posveti temi razgovora, osim što te potičem šutnjom…
Pogledom prevaljujem udaljenost od aristokratskog nosa i madeža na tvojem lijevom obrazu do vjeđa ispod kojih se očne jabučice pomiču na spomen štočega u čijoj sam usporedbi možda trivijalno-nekompetentna.
Pogledavaš me. Uzimaš moje dlanove u svoje i ušuškavaš ih u džepove svoje majice s kapuljačom, tiho uzdišući. Priznaješ. Barem tako zvuči, kao da nešto priznaješ.
Prosipaš uspomene, komplimente, udvorljivosti, pleonazme, prešutnosti, stereotip(ij)e, sve, sve ti je poispadalo; domacima svojih hvatam tvoje oči, usne. Štokakvosti koje preko njih prevaljuješ.
Prisjećam se kako sjedimo na onom uvučenom prozoru koji nikad ne biva osvijetljen, a najradije na njemu dangubimo.
Ja slušam tebe, gledam kako uslišuješ riječi vlastitog srca i podbacujem kad se posljednji put zaustavljaš. Izgovaraš to tiho i prestrašeno.
Sami sjedimo na onom uvučenom prozoru, neosvijetljenom u podne.
Strpljivo me promatraš, ali u šarenicama ti prsti – od sanjarski zanesenih do vulgarnih poteza – prate siluetu drugog imena.
Zapitkujem te. Zašto stereoagnostički procjenjuješ svoju privrženost meni? I zašto ne priznaješ da se u ovoj igri nultog zbroja od početka računate kao jedno?
Sklanjaš ruke.
Otresaš se.
Nikolina Antić, Zagreb