Nikolina Antić: *****

Mislim da sam te jučer zatekao. Ponovno, nakon toliko minulih desetljeća…

Sinulo mi je kad sam uočio ondulaciju boje meda, kose grandiozno baršunaste; njeno ljeskanje u okernoj, neodrživoj svjetlosti nasukanih automobila; Tebe, začahurenu u oblak njegova daha, Tebe, koja tražiš uporište u njegovoj ručetini, dugo se drugom poigravajući s manšetom njegova svijetlosmeđeg kaputa.

Misliš da bih te nakon nekog vremena zaboravio pa je manje izdaja?

Izgledala si paradoksno sudarajući se pogledima s ovješenim, upalim, rezigniranim licima, čija bi se uštogljenost jednim tvojim usnenim zavojem preobrazila u blagodatu neusiljenost.
Sa svakim, osim s mojim.
Da nisam sumnjao da bi to mogla podnijeti, bio bih se trzavo uspravio.

Dozvolio bih si zazvati svojim prizorom tvoj, kao da nabacujem šlagvort, a zapravo bih tražio svoj odraz u Tebi, kao mjerilo, jer za mene se okolnosti nisu mnogo promijenile, ali Tebe više ne odčitavam.
Jedino u čemu Te još uvijek mogu djetinje razaznati je balansiranje po skliskim ulicama – istim kojima bih i ja hramao, među vonjevima vlažne tkanine i zabačenim grudama prljavog snijega…
U Tvojoj nepromišljenoj lakomislenosti, skromnoj zadovoljenosti, u Tvojoj nevinoj razboritosti, očitovanoj dokazanosti; u Tebi se vatra toliko naivno hajcala…

Za koliko pleonazama danas prodajemo duše? Ti i ja. Koliko ranjivih pogleda smo umaskirali – za trenutak udovoljenosti?
Zar smo prilagođeni pojedinci kojima jeftino prodaju prividno logične, iskonstruirane, netočne zaključke? Jer ja sam danas donio jedan.

Samo sam na trenutak povjerovao da to nisi Ti, da ne grabiš sinkroniziran korak natopljenim uličnim sagom s nekim drugim imenom na usnama, da ne otireš napadnim stiletto potpeticama ostatke deprimirajuće vlažnosti – onako; kako si i mene gazila – ne uspinješ se s njime željeznim spiralnim stubištem u galeriju s balustradom pretjerano izazivačkim korakom, ne udišeš nezahvalno dah svježe ulaštenog drva. Dubok osmijeh na uskom licu, alasti, zadihani obrazi, neposlušni, zalizani uvojci, progonjeni pogledi – nisu Tvoji.

Nisam htio da budu Tvoji.

Ali jesi Ti. I to je bio on, u mojoj priči. U mojoj nehinjenoj ulozi. Sentimentalno trepćući na jadanja, skenirajući Tvoje habitualno njihanje prazne staklene čaše.

Tako sam se i ja osjećao kad sam te ponovno ugledao, ako baš hoćeš znati. Prazno. Prozirno. I krhko. Nimalo jetkosti. S progutanim ponosom, ali opet sam skupocjena – a prazna čaša – kojom zamahuje odnedavno potpuno neznana ruka, s rizikom da me svakog časa ispusti i da se rasplinem u tisuće grotesknih, neiskoristivih zrnaca.

Osjećao sam se nago, izloženo, moja je priča bila nelagodno dohvatljiva promatračima.

Reci mi da nije nadobudna nebuloza: Tvoj je osmijeh bio približno takav. Infiltriran i tek s natruhom srdačnosti.
Reci kako me nije prevarila misao i da se kao hihoćući mjehurić ispuhuje svako vaše gajenje pripadnosti.
Da nisi cjelovita.

Od pomisli na Tebe nijedna me karta ne može osloboditi, ali znam da Ti ne mogu biti blizu u pravome smislu. Moje si polazište i ishod. I bojim se da ćeš ostati isto koliko nas god sati dijelilo od jednog susreta.

Ali reci da nisi nijedanput pomislila na mene i odustat ću. Dići ću ruke od pokušavanja, onako kako si Ti upućivala da hoćeš. Porazbijat ću svaki animozitet prema Tvome odabiru. Napustit ću svaku uspomenu na nas koju ne poželiš posjedovati. Blokirat ću svaku rutu do vlastite nadobudnosti. Podrapat ću svaku sliku revidiranja. Otići ću, da Te nikada više ne progoni potencijalna opasnost moga nailaska.
Previše toga me veže za Tebe da bih Te zamrzio, ali samo reci riječ.

Bit će kako si htjela.

S neizmjerno mnogo ljubavi.

Znaš već čije.

---

Kako neobičan osjećaj… Pisati nekome, znajući da ga, nakon što s njime podijeliš sve što te tišti, nećeš moći pogledati u oči. Ali svejedno mu pišeš.

Znam da je prošlo mnogo otada, ali nekako još uvijek vjerujem da se duboko iznutra nadaš mome odgovoru. Znaš, gledajući Te kako odustaješ i bježiš, naučila sam nešto što dotada nisam shvaćala. To što me nisi mrzio ne znači da si me volio. Jer suprotno od voljeti nije mrziti, već napustiti. A Ti si i za to bio preslab. Ušao si u moj život nepozvan, sagradio me i ponovno srušio, da bi na kraju odbijao otići. Zašto mi ne dopuštaš da nastavim dalje? Da se gubim u gomili istih, da iščezavam u masi u kojoj se netko poput Tebe ne može ponoviti, svijetu u kojem nemam više zašto biti?

Iz svake bitke, koju sam dobila, izašla sam kao pobjednica samo zato što si mi je prepustio. Ne mogu te kriviti, ali te mi silne Pirove pobjede ništa nisu značile. Zašto si me pristao zavoljeti? Zašto si mi svaki put pružao ruku, zašto si me toliko čvrsto grlio? Zašto si odlučio stvarati uspomene sa mnom? Ne želim da mi pričaš kako bi umro za mene, odlučila sam da se ne radi o tome. Tako je grozno voljeti nešto što smrt može dotaći. To nije ljubav. U njoj se ne umire.

Voljela sam i samo Te šutke gledati. Tvoje duge prste i napete vratne žile dok skrivaš lice, ljut na sebe što si uopće započeo svađu. Pogled preko ramena dok odlaziš, kao da pokušavaš urezati svaku moju crtu lica u sjećanje. Sve kroza što sam prošla možda je bila puka inscenacija u kojoj si dobio glavnu ulogu. Čitav moj sretan život, sve što sam gradila – ali lagala bih kad bih rekla da nisam bila sretna. Dok bih Te promatrala, uvijek bih razmišljala o tome koliko si silno talentiran. Za sve. Iako nikad nisi govorio o sebi. Mislila sam da i ne trebaš… Oči u kojima su plesale sve postojeće boje pričale su priču za sebe. Mislila sam da te poznajem…

Komplicirano je, sve ovo što ti želim reći. Ali to je dobro. I ljubav je složen osjećaj. Jer da nije, nitko ne bi imao razloga pokušati. A ako nema razloga, nećeš. Ja imam razloga, zato i jesam ovdje. Ti si moj razlog. I kad poželiš, vratit ću se. U svome srcu zazoveš li moje ime, doći ću. Nećeš i ne možeš zakasniti. Ako nas zablude, poput ove o vremenu, objede i strahovi zabrinjavaju i ograničavaju, znači da smo oboje u krivu. Vrijeme ne postoji. To je samo djetinjarija, izlika za one koji nemaju razloga pokušati. Isprika kojom se služe oni koji nemaju nekoga poput Tebe, koji u svakom trenutku jednim jedinim činom možeš ništiti živote pogrješnih uvjerenja. Na kraju možda ostane samo jedna istina. I ja i dalje potajice sanjam. O melodiji tvoga glasa, gruboj, ali nikada osuđujućoj. Željela bih još jedanput kliznuti u noć s Tobom. Isključiti svu pozadinsku glazbu i osjećati jezu osluškujući nestrpljivo tapkanje tvojih prstiju po volanu, dok čekamo zeleno svjetlo na semaforiziranom raskrižju. Da znam da je naša posljednja, pošla bih s Tobom na vožnju. Ne bih marila za pravila, upute, naredbe – sve ono što je predodređeno da nas ograničava i odriješi mogućeg kaosa u našim životima. Samo što kaos ne stvaraju ulice ni golo nebo, već ljudi. Ne bih marila. Odvezla bih se ravno u smrt. Baš kako si ti meni obećavao. Oboje bismo izabrali ono što je jednostavnije. Samo nestati.

Sve bih ostavila iza sebe. Svoje djetinjstvo, snove, obitelj, uspomene. Nedovršenu pjesmu o Tebi koju sam Ti namjeravala išaputati za rođendan, sve neotvorene poruke i neizrečene emocije, obećanja i dugove, suze, strahove, napore i uspjehe, sramežljive dodire i osmijehe – sve, baš sve bih ostavila za Tebe. Osjećaj tuge ne znači da ne moram ići. A predugo sam tužna, i vjerojatno jedino pred Tobom pokazujem svoju slabu stranu. Nebitno je gdje sam ako smo zajedno. Ako je zaista tako kako kažeš, i još me uvijek želiš uza se.

Ja nisam nastavila dalje, a vrlo vjerojatno i neću, dok ne čujem Tvoje mišljenje o svemu. Nedostajem ti, ali meni treba više od toga. Ne moraš skrivati strah, ne moraš navlačiti masku ili oklop, ja nisam u položaju da Ti sudim. Život, ta cesta koja na mene čeka, vodi daleko, a na put ću se odvažiti otisnuti samo s Tobom uza se.

Kako neobičan osjećaj… Koliko sam sretna što imam nekoga kome mi je toliko teško reći zbogom, usprkos svemu..!

Piši mi opet. Uzmi si vremena, ono ipak ne postoji. Otvori se i pozorno čitaj, osluškuj. Znam da me nisi zaboravio. Opraštam Ti, ako Ti to išta znači. Želiš li se još uvijek vratiti? Osjećaš li isto? Želim početi ispočetka. Želim čuti Tvoju priču.

Pričaj mi, Neznanče. Želim znati sve o Tebi.

S neizmjerno mnogo nade i ljubavi…

Znaš već čije.

Nikolina Antić, Zagreb