Ana Kuhar: Zvona
Mrak. Kroz prozor vidim brežuljke u tami. Moj spas, moja tiha strast, to su divovi što se uzdižu u svakoj noći. Ma koliko razmišljala o drugim stvarima, uvijek će to biti moje najmilije, moja zvona. Odlazim svaku večer iznova im se diviti. Mir i spokoj što se šire zrakom, tihe pjesme noćnih ptica, to je moj užitak. Kad povjetarac zapuhne, zvona su još uvijek tu, stoje na mjestu i ne mare.
Ja nisam kao drugi, ne bježim od svojih strahova. Misli mi se šire zakutcima, idem skrivenim putovima, ne slušam tuđa govorkanja, jer to sam ja, obična mala točka u beskraju drugih, istih ljudi. Ja razmišljam o stvarima na koje drugi ne troše vrijeme i znatiželju. Mene fasciniraju, kako oni to zovu „gluposti.“ Dok hodam, osluškujem, čekam, gledam tišinu u oči, imam skrivene razloge, imam tajnu, svatko ima.
Imam nešto što drugi nemaju i ne razumiju. Imam sebe, svoj glas, svoje misli, svoje skrivene razloge. Gledaju u mene, ali me ne gledaju. Površina, oklop, tanki sloj koji pokriva puno više nego što misle. Unutra je vatromet, nit po nit tvore vrhunac, ono što me pokreće, misao. Misli su tajanstvene, tanke, male, ali ubojite. Otkuda dolaze? Srazmišljanje nevidljivog mjesta, ono se krije u nama. Volim reći što mislim, zašto ne bih? Šutnja, ona može skrivati svašta, i laži i istinu, zar da budem kao oni, da šutim? Time postajem manja nego što jesam.
Pomakla su se, sila ih je ponukala. Glasno zvone, odjekuju u praznini. Slušam, gledam, kao da letim, u visinu, u nebo. Nestajem. Ja sam točka u svemiru.
Ana Kuhar, Pula
