Ivona Grginčić: Mozaik

Jedem suhu so,
pijem pelin
i grizem gustu prašinu.
Usprkos svemu što činim,
ništa me ne smeta
toliko gorko
kao što ti to činiš,
sjeno pustih davnina.
Mogu li napisati pjesmu,
Čija pluća,
tebe željna ne udišu,
kojoj nisi potreban,
da bih živjela.
Jer pred tvojim okom,
ja postajem voda.
Slijevam se,
duboko u sebe
poput ponornice,
a tamo negdje dolje,
opet ti.
Iz vene,
duše,
razmazane tinte,
na papir.
Ali tu se,
opet naslika tvoj lik.
Poput savršena mozaika mojih misli i riječi.
Zašto spuštaš pogled?
Čega se zaboga toliko stidiš?
Zašto nisi mogao ostati,
kada toliko sam te,
očajnički trebala.
Koliko je teško,
iščupati korijenje
iz mjesta
na kojemu je raslo.

Ivona Grginčić, Barilović