Lara Fulir: Bolesno, izvrnuto, slomljeno

Ne razgovaraj sa mnom.

Ne gledaj me.

Ne diraj me.

Oh, ali molim te primijeti me.

Čuj me.

Vidi, ali ne gledaj me.

Ne diraj me, slomi ovu masku koju sam satima stvarala, ovu masku koju nitko ne smije dotaknuti, preklinjem te.

Razgovaraj sa mnom.

Kvragu! Zašto je tvoj glas tako glasan? Zašto mi probija lubanju? Zašto mi trnci prolaze kožom od njega?

Pogledaj me.

Zašto?! Zašto me tvoj pogled osuđuje? Zašto me procjenjuje? Zašto vidiš svaku grešku? Zašto cjepidlačiš svaki detalj, svaku vlas koja nije na svom mjestu?

Slušaj me.

Pobogu! Zašto izgledaš tako nezainteresirano kad govorim? Zašto ti obrva titra tako? Zašto se kut tvojih usana uvinuo prema gore u podrugljiv smiješak?

Dotakni me.

Reci mi, molim te! Zašto su tvoje pohlepne ruke tako invazivne? Zašto me tvoj zagrljaj, kao piton što stišće, stišće i stišće, guši.

Odlazi!

Ali, zašto me napuštaš? Jesam li učinila nešto pogrešno? Jesam li te otjerala? Mrziš li me?

Ostani!

Zašto si ovdje? Želiš li uzeti nešto od mene? Je li to sve za što sam dobra? Davanje! Uvijek samo davanje, davanje, davanje!

Oprosti mi.

Možeš li?

Lara Fulir, Zagreb