Lara Fulir: Kuća sjećanja

Nema svijetla ni na jednom prozoru.
Grlo mi se steže.
Vjetar je leden. Gura me naprijed prema ulaznim vratima koja lelujaju u izmaglici mog slanog pogleda.
Ključ mi drhti u ruci.
Izborim se protiv nagona da pozvonim, da čujem korake koji će se stropoštati odozgo i uz poznati škljoc otvoriti vrata. Predvorje će biti hladno no hodnik već topao kao i soba. Glasovi će odjekivati kroz prostor, a ja ću biti sigurna.
Tresući glavom, guram ključ u ključanicu i čujem škljoc. Guram vrata naprijed.
Doma sam.

1.

Metalna kvaka je ugodno hladna u stisku moje malene ruke. Njezin zlatni sjaj i drevna škripa vrata moj zasanjani mozak podsjećaju na dveri kakvog dvorca.
Čim uđem obujmi me gusti vonj mirisne svijeće, med, voće i nešto čarobno što ne znam imenovati.
Ulazim u dnevni boravak. Tamo je. Kraljica iz nekog drugog vremena, iz nekog nepoznatog svijeta. Sjedi visoko uzdignute crvenokose glave no s majčinskim osmijehom na licu. Zidovi su blistavo bijeli kao i namještaj. Iluzija dvorca samo ojačava u mojim širokim očima.
Strpljivim pokretima omata me u šalove koji su čini se od najfinije svile, a na stopala mi natakne skupe cipele s potpeticom.
Iako su prevelike, kaže da mi savršeno pristaju.
Obje znamo što slijedi.
Uz glazbu koja me vuče k sebi u piruetama, ja nestajem, a na mojem mjestu sad stoji kraljevna nekog zasanjanog svijeta u raskošnim haljama s desetcima prosaca pod nogama.
Svijet je okupan u zlato iako je to samo odsjaj zalazećeg sunca, a dragulji odraz njegovih zraka u praznim čašama na stolu.
Toliko je stvarno da se čini nestvarnim.
Plešem, pjevam, smijem se.
Sluge mi donose što poželim, princ na bijelom konju uz mene je kad ga trebam, moja je vladavina duga i pravedna.
Izmorena, padam na bijelo prijestolje, a ona sjeda do mene s dvije čaše hladnog soka i zdjelicom keksa.
Njen karakterističan glas tjera osmijeh na moje lice, a mudre riječi i slikoviti opisi svjetova o kojima sam sigurna da laže ispunjavaju moju maštu najdivnijim slikama.
Ne vjerujem joj kad kaže da je bila na tim čarobnim mjestima prepunim ljudi, jezika, naglasaka, hrane, pića, glazbe i događanja. To su mjesta puna svega, puna života, a takvo što zasigurno ne postoji.
Ne. Postoji samo ulica, aleja stabala, jedno nasmijano lice i još tisuću podrugljivih pogleda. Iz dana u dan, to je sve što postoji, sve što će ikad postojati, tada mislim.
Sunce zalazi, a sjene su sve tamnije. Raspada se svila, a potpetice počinju žuljati. Bježim, bježim glavom bez obzira od tih laži što me natjerala da vjerujem i uvjerena sam da ju mrzim.
Grube riječi, ljutiti povici, ne doživljavam urlike što bježe iz mojih usta u dahu agonije što se počinje rasplitati u mojoj glavi.
Laži. Sve su bile laži, a sada kad više nema zlata i dragulja ni otmjenih balova, ja se moram vratiti u istinu.
No sutra ću ponovno doći. I ponovno će biti ondje, spremna pretvoriti me u ono o čemu sanjam i pričati o onome o čemu se sanjati ne usudim.
Stresem se, svjesno ne doživljavajući ogromno ogledalo zdesna i teškim se korakom uvlačim u sobu koju nikada nisam vidjela u takvom mraku.
Nekoliko knjiga leži na podu.
Dignem ih i nježno vratim na mjesto. Polica i dalje miriše na stari papir i nešto slično vaniliji.
Kauč je hladan kao i uredska stolica.
Pahuljaste papuče stoje uz rub tepiha, i one krute i hladne.
Vadim svijeću iz torbe. Ponijela sam ih mnogo, po jednu za svako sjećanje.
Zapalim ju i postavim na stolić.
Tada, vadim još jednu koju ostavljam na stolu u blagovaonici. I još jednu u kuhinji te jednu u kupaonici. U spavaću sobu stavim dvije.
To su sve svijeće koje imam.
No više nije mračno i sve opet miriše na dvorac.

2.

Na sredini svakodnevnog puta čeka me zraka sunca.
Zapravo, ja čekam nju ispod poznatih drvenih stepenica dok zateže vezice na tenisicama.
Tu je. Uz mene. Rame uz rame, put se čini lakšim, kraćim.
Glas joj je topao poput kestena iznad naših glava ispečenih na hladnu jesensku večer, a pogled sav od lješnjaka i proljetnog lišća.
Volim ju cijelim neukim srcem no ono, maleno i nesigurno, uvjereno je da ona ne voli mene.
Jer ja se pogleda bojim kad su na meni, a djela preispitujem dok ih na kraju zupčanici mojeg uma ne smrve u beznačajnu prašinu.
Podcjenjujem strpljivo uho što me sluša, oštru hladnu smirenost koja reže kroz moje uzburkano divlje vrištanje. Podcjenjujem prilike koje su mi dane kao i savjete koje sam ignorirala.
Uzimam zdravo za gotovo uteg njezine nježne ali konstante ljubavi što služi kao protuteža gorljivoj nestabilnosti moje.
Soba je hladna.
Trnci mi prolaze tijelom dok ulazim.
U prostoriji nema ničega osim velikog, starog klavira skrivenog od pogleda bijelom tkaninom.
Skidam krutu plahtu i dozvoljavam starom drvetu da ponovno ugleda svijetlo dana.
Otvaram poklopac.
Tipke blistaju kao nove na mjesečini koja se polako uzdiže i sipi su sobu kroz velika dvokrilna vrata što vode na balkon.
Ledena slonovača gladno upija toplinu iz vršaka mojih prstiju nakon godina sna.
Prsti sami pronalaze tipku za tipkom i slatka se melodija razlijeva kućom.
Zatvorim oči.
Čujem ju.
Sjedi do prijateljice.
Pažljivo promatra njezine nježne ruke, a zatim i sama ponavlja njezine pokrete.
Očarana je njezinom vještinom, ljepotom njenog lice izboranog koncentracijom.
Sretna je.
Kako moje ruke mijenjaju melodiju i slika pred mojim očima blijedi, preobražava se.
Sad je sama, ovijena u crno, a svaka nota, svaki tihi ton popraćen je jecajem, svaki jecaj sjećanjem.
Prijateljice nema pored nje i više nikada je neće biti. Više nikada se neće gušiti od smijeha niti utapati u suzama zajedno.
Zajedno.
Sve smo činile zajedno.
Obećale smo jedna drugoj da će uvijek biti zajedno.
Zašto je morala prekršiti obećanje?
Ovaj klavir je sve što je ostalo od tih spretnih ruku i zvonkog glasa.
Boli me to sjećanje, ali suze ne dolaze, mislim da sam ih sve isplakala te davne noći kad sam se izjadala hladnim tipkama i u njih usjekla sjećanje na najbolju prijateljicu, da mi ne pobjegne.
Ipak, uspjelo se osloboditi, zaboravila sam.
Prekrivam klavir krutim platnom, okrećem leđa i odlazim.
Kao da čujem tihi šapat u uhu, „U redu je. Opraštam ti.“
Da, oprašta, uvijek je opraštala, no mogu li i ja oprostiti sebi?
Ne, nikada.

3.

Dolazim do sljedeće sobe. Čim uđem obgrli me toplina.
Upalim svijetlo.
Maleni krevet u kutu, ormar uz zid i veliki pisaći stol.
Sve što je mojem djedu bilo potrebno iako sam sigurna da je želio više.
Otvaram tešku ladicu pri samom dnu ormara. Prepuna je raštrkanih papira i bilježnica.
Sasvim je jasno od koga sam naslijedila dar za pisanje.
Uzimam nekoliko papira i sjedam za stol.
Jedna za drugom redaju se pjesme, divne pjesme.
Razmišljam.
Djeda nikada nisam upoznala.
Ne zapravo.
Grozno je ovo govoriti, ali kad sam bila malena užasno sam se bojala tog čovjeka koji neobično govori, viče kasno u noć, a pogled mu je dalek, odsutan.
Bila sam još djevojčica kad je umro.
Sprovod.
Sprovod je bio zastrašujuć.
Ljudi su plakali i izražavali mi sućut, a ja, ja nisam imala pojma što se događa.
Kad sam, onako malena, položila bijeli cvijet na njegov grob obuzeo me zastrašujući osjećaj.
Shvatila sam, bez da zapravo shvatim, da je netko mrtav, da ga nema, da je otišao.
Tada nisam bila sigurna što je to što sam osvijestila, ali znala sam da nije dobro.
Znala sam da moju mamu boli, a ja joj nisam mogla pomoći.
Bila sam prestravljena.
Kako su godine prolazile, a ja učila sve više o životu naučila sam da on i završava.
Naučila sam što to znači.
Tek sam se mnogo godina kasnije rasplakala zbog njegove smrti.
Ponekad zamišljam kako bi bilo da sam zaista upoznala djeda, da je još uvijek živ. Donosila bih mu svoje tekstove, a on bi ih uvijek rado čitao.
Davao bi mi savjete, a ja bih pozorno slušala.
Teško je.
Teško je kad ti nedostaje netko koga nikad nisi upoznao.
Zaista je teško.

4.

Nisam sigurna. Nije mi jasno. Zbunjena sam. Izgubljena.
Otvaram sljedeća vrata.
Ured, skučen i običan, samo stol, računalo i uredska stolica te dvije police uz zid.
Ne razumijem osjećaj koji me obuhvati.
Jest, tuga je, ali i nešto drugo, nešto strano i neugodno, sram i krivnja zbog nečeg čemu nisam kriva.
Razmišljam o ocu koji je dane provodio baš u ovoj skučenoj prostoriji, jedini prijatelj dim cigarete i pokoja ptica na prozoru.
Srce mi se stegne ponovno s tom krivnjom koju nikada nisam znala objasniti.
Jer, ja nikad nisam njemu ništa učinila nažao.
Razmišljam, ipak, možda je to bio problem, to što nisam činila ništa.
Pokušala sam, zaista jesam, razbiti taj zid koji je oko sebe sagradio nadajući se da će boli djetinjstva ostati izvan njega no ono što nije razumio je da je bol taj zid zarobio unutra s njim, ne dozvoljavajući joj da pobjegne.
Mislila sam, ponekad, da ga mrzim.
Nije to bila istina.
Mislila sam, mnogo češće, da on mrzi mene.
Ni to nije bilo istinito.
Kad bi mi hladno odbrusio, rekao mi da mu smetam i da ga ostavim na miru, da je moje mišljenje nevažno, boljelo je.
Boljelo je i kad bih mu rekla da boli, a on bi se smijao.
No sad shvaćam da je problem bio i u meni.
Zato što sam te loše trenutke pamtila i samo o njima razmišljala, a ono lijepo sam izabrala zaboraviti.
One dane na moru kad bi otišli na avanturu u valove, one trenutke kad bih mu stavila tisuću ukosnica u kosu, a on bi mi s blagim smiješkom sve dopustio.
Zaboravila sam trenutke kad smo se smijali, sjećala sam se samo suza.
I da, povrijedio me, mnogo puta.
No shvaćam, sad kad je prekasno, da sam i ja povrijedila njega, jednako mnogo.
Svi griješimo, a ja sam njegove greške stavila pod povećalo, zanemarujući svaku vrlinu.
No sada je kasno, više mu to ne mogu reći.
Pitam se bih li mogla čak i da je živ.

5.

Otvaram dvokrilna staklena vrata što vode u vrt.
Biljke su davno presahnule.
Jer više nema spretnih ruku koje su se za njih brinule.
Zatvaram oči i sjećam se ruža i tulipana, boja i mirisa, krhkih leptira i okruglih bumbara što su oživljavali ovo mjesto.
Put kroz vrt je zavojit, zbunjujuć, ponekad ne vodi nikamo,, a ponekad se račva i dijeli.
Pratim ga kao što ga je svakog dana pratila moja majka i sada tek shvaćam koliko je to moralo biti teško, probijati se kroz trnje i ne spotaknuti se na neravno kamenje što popločuje stazu.
Na samom kraju, na mjestu koje je najbolje osvijetljeno, stoji štafelaj i platno.
Izlazeće sunce obasjava bijelu površinu.
Prazno je.
Čini se da nikada nije stigla do njega.
Uzimam kist.
Povlačim liniju plavom bojom.
I iako znam da nikad neću imati taj talent koji je ona posjedovala, dozvoljavam bojama da me vode dok sjećanja lebde oko mene.
Crvenom, slikam njezine usne.
Toplom jantarno smeđom njezine mudre oči.
Crnom kosu.
Vučem linije i dozvoljavam potezima da me nose.
Odmaknem se.
Grad.
Grad, tamno nebo i jedna ulična svjetiljka ispod koje netko stoji.
Žena.
Ona čeka.
Čekala je i prije i uvijek će čekati jer, iako ne želi da ju se pronađe, netko to ipak mora učiniti, netko ju mora pitati je li joj hladno ispod te svjetiljke, treba li joj prijevoz do kuće.
Ona će, naravno, reći ne.
No netko mora pitati.
Suze naviru prije nego li ih mogu zaustaviti i ja padam na koljena.
Tresem se.
Svijet oko mene se ruši jer ona više nije tu da ga drži na okupu.
Ja se lomim u tisuće krhotina jer ona nije ovdje da me popravi.
Bijesna sam na Zemlju što se okreće, a ona nije tu, na sunce jer sja, a njen osmijeh više ne blista, na rijeku što teče, a melodija njenog glasa više me ne vodi, na plamen što gori, a ja više nikad neću vidjeti njezine oči.
Krvava rupa zjapi u mojim prsima, i peče, boli.
Sviđa mi se ta bol.
Sviđa mi se jer znači da ju neću nikada zaboraviti.

6.

Ti si spremna.
Znam to, no suze svejedno padaju, tople i slane kao doručci koje si s toliko pažnje pripremala svakog jutra bez iznimke. Soba je uvijek mirisala na kakao i tost, a ja sam se uvijek osjećala kao princeza.
Ne sjećam se jesam li ti zahvalila. Ako i jesam, nije bilo dovoljno, niti jedna riječ ni zagrljaj nikad ne bi bio dovoljan da ti zahvalim za tople slane doručke i miris kakaa i tosta.
Ti si spokojna.
Znam, ali svejedno jecam, svejedno grcam i gušim se. Gušim se jer nisi otišla, ali te više nema. Stenješ, a moja pluća se kidaju na komadiće. Sebično želim da odeš, a još sebičnije da se vratiš.
Soba ti je hladna, tako si sićušna, tvoja kosa krhka pod mojim usnama. Nećeš mi dopustiti da te više ikada vidim. Ni osmijeh, ni oči, ni ruke. Ništa. Pozdravljaš me tiho i s ljubavlju i ja znam da se opraštaš jer me tako čvrsto držiš za ruku.
„Vidimo se.“ Kažem ti na odlasku. Govorim sama sebi da lažem kako bih te oraspoložila, kako bih te uvjerila da još nije kraj. Gorak okus što ga ostavljaju riječi podsjeća me da lažem za sebe, uvjeravam sebe kako ćeš mi još bar jednom reći da odem, a ja ću barem još jednom vjerovati da ću se vratiti.
Ti si spremna.
Uvjeravam se u to svakog trenutka no znam da nikada neću biti sigurna i to me ubija. Nikad neću znati jesi li zaista htjela otići ili se svaki posljednji djelić tvog izmučenog bića borio da ostane, a ja sam ga pustila da pobjegne.
Nadam se da ti je život prolepršao pred očima s najdivnijim uspomenama i da si u onima o meni prepoznala ljubav i poštovanje koje ti nisam dovoljno pokazivala.
Volim te, tako silno i potpuno. Uvijek jesam i uvijek hoću.
Ne treba mi anđeo čuvar, nevidljiv i nedohvatljiv, kad imam tebe, stvarnu i toplu na dodir.
Hajde sad, pođi, priča je pri kraju. U redu je. Napravila si sve što si mogla, a moj si život osvijetlila tisućama boja svaki put kad si se nasmijala. Hajde, kreni, polako ali sigurno, negdje gdje ćeš naći udobnu fotelju, dobar sendvič i televizijski signal koji ne prekida.
Bit ćeš daleko no ja odbijam vjerovati da ćeš prestati postojati. Ne, ti me nikada ne bi ostavila. Bit ćeš tu kad ti se obratim, uz mene kad pogledam kakvu sapunastu seriju, iza mene kad se budem borila, ispred mene kad budem lomljiva.
Dok sam živa, neću ti dopustiti da umreš. Dok je ovih slova i očiju da ih čitaju ti ćeš biti ovdje, spokojna priliko sigurnosti.
A sad pođi, da ne zakasniš, da stigneš još jednom do toaleta prije polaska.
Ja sam spremna. Ja sam spokojna.
Zbogom.
Otvaram sljedeća vrata.
Nasmiješim se čim uđem.
Toplo je.
Uza zidove su police pune knjiga, krevet u sredini, malena svjetiljka na stolu i televizija na zidu.
Zrak me grli, topao i prijateljski.
Stojim, tupo, i ne znam što bih sa sobom.
Jer, shvaćam, u ovoj sobi nema ničega što želim uzeti.
Želim dati.
Samo dati.
Dati ljubav svojoj baki i njenom osmijehu, njenoj dobroti.
Sjedam na pod.
Po prvi puta nakon dugo vremena osjećam se kao kod kuće.
Tada, pogled mi pada na noćni ormarić.
Na njemu stoji šalica toplog mlijeka iz kojeg se još puši i jedna savršena crvena jabuka.
Izmorena i slomljena, obavijam drhteće ruke oko tople šalice i pohlepno gutam slatku tekućinu.
Kad sam gotova, odlažem je sa strane.
Oči mi se sklapaju, glava boli, a grlo peče od očaja.
Uvlačim se u krevet i pokrivam debelim pokrivačem.
Utjeha.
Jastuk je mekan, miriši kao da je netom opran.
Dok tonem u san mogla bih se zakleti da osjećam kako me netko ljubi u čelo, šapuće mi laku noć.
Dok me okružuju sigurnost i ljubav, uspijem zaspati.

7.

Godinama netaknuta vrata jecaju dok ih otvaram. I stari se drveni podovi bune kad ih visoka potpetica probudi iz stoljetnog sna.
Škripe, jauču dok ulazim u sobu, posljednji korak.
Zrnca prašine lepršaju ustajalim zrakom. Osvijetljena raskošnim zlatom zalazećeg sunca izgledaju kao sitni kristalići leda i svojim hladnim bljeskom odudaraju od blago narančaste koja kao da je progutala prostoriju.
Zatvorim oči.
Slušam.
Zvuci stare kuće, tihi fijuk jesenskog vjetra.
Mir.
Spokoj.
Pogled mi pada na predmet u samom kutu sobe.
Podižem malenu bilježnicu i brišem s nje prašinu.
Sjedam na krevet. Posteljina je hladna, kruta, njezina udobnost davno je isparila.
Otvaram bilježnicu. Požutjele stranice izgledaju krhko, prozirno poput krilaca kakvog leptira, u sjaju jesenskog sunca.
Uredan rukopis, sjećanje za sjećanjem utisnuto u papir.
Čitam.
Toga dana, na prvoj stranici, bila je sretna, zaljubljena.
Vidim ju.
Leži na podu. Rumeno lice, donja usnica zarobljena među zubima dok pažljivo ispisuje njegovo ime.
Okrećem stranicu.
Uredan rukopis postaje iskrivljen. Mogu okusiti gorčinu u svakoj riječi.
Vidim ju.
Oči su joj staklaste, hladne. Raščupana kosa pada preko bijesom iskrivljenog lica. Ruke joj drhte dok izljeva svoje srce na papir.
Plače, sasvim tiho, jedva čujno. Svaki jecaj odzvanja mi u mislima.
Listam dalje.
Sad je mirna.
Spokojna.
Sjedi za pisaćim stolom i mirnom rukom ispisuje događaje tog dana.
Prijateljstva ju osnažuju, javljaju se nove ljubavi.
Neko drugo ime sad je ispisano debelim crnim slovima, s toliko pažnje.
Nasmijem se.
Naizgled neizlječivu bol tako je lako zaboravila.
Okrenem još nekoliko stranica.
Ruke joj ponovno drhte no ne zbog suza, ne zbog slomljenog srca već zbog uzbuđenja.
Piše o budućnosti, o snovima koji joj lebde glavom i o svemu što će joj se dogoditi.
Ima toliko nade u njezinim riječima, nade da će ovaj put sve završiti dobro.
Vidim ju.
Sjedi pored prozora.
Povremeno digne pogled s papira kako bi zasanjano pogledala van i pronašla još kakvu blistavu sliku budućnosti u tamnim obrisima drveća na mjesečini.
Srce joj udara u prsima, smiješi se.
I ja se nasmiješim.
Listam, čitam još.
Rukopis postaje sve pravilniji, riječi su joj službene, udaljene.
Gube strast, žar, ljubav.
Stižem do zadnje stranice. To jest, sredine bilježnice, ali zadnje riječi u nju upisane.
Vraćam se na početak.
Čitam još malo.
Smijem se još dugo.
Još duže plačem.
Tada zatvaram staru bilježnicu.
Ustajem.
Podižem pogled.
Vidim ju.
Gleda me s druge strane zrcala.
„Zašto si otišla?“ Pitam.
„Ti si me otjerala.“ Njezin glas šapne u mojoj glavi.
Promatram ju.
Lice joj je rumeno, svježe. Duga kosa pada joj niz leđa. Smiješi se. Sretna, puna nade, puna života.
Obaram pogled na tlo.
Ne mogu objasniti sram koji osjećam dok ju gledam.
Pogledam ponovno.
Nestala je.
Vidim sebe.
Neuredne frizure, šminke razmrljane od suza.
Jedino što je ostalo od nje vidim u umornim očima. Vidim plamen iza njih.
Osjećam ju.
Ponovno uzimam bilježnicu, sjedam na mjesto mom srcu tako poznato.
Pisaći stol.
Uzmem olovku i počnem pisati.
Bacim još jedan pogled na zrcalo.
Opet je tamo. Nasmiješi mi se.
„Nedostajala si mi.“ Kaže.
I ja se nasmiješim, „I ti meni.“
Tada se vratim papiru i utjesi koju mi pruža šuškanje olovke na mekim stranicama.

Izlazim iz kuće i zaključavam vrata.
„Mama!“ Do mene dopre maleni glasić i ja znam, znam da se moram okrenuti i poći prema suncu koje je sad već visoko na nebu.
Bacam još jedan pogled na derutnu građevinu.
Sad je prazna.
Prazna je jer sam ih uzela sa sobom.
Uzela sam svoja sjećanja.
I tako, s prošlosti u srcu, krenem prema budućnosti, a korak kao da mi je lakši nego li je bio prije.
Zbogom.

Lara Fulir, Zagreb