Marija Škoravić: Put u Istru

Živim u malom mjestu. Pored naše kuće prolazi rječica, a u blizini je i jezero, ali tamo mi djeca ne smijemo. Kažu da tamo žive vile. One po noći dolaze konjima plesti grive.

Jednog dana moj konj Angus i ja prolazili smo pored velike spilje. Od tamo se čuo čudan zvuk. To su neki ljudi krali konje. Moj konj se uznemirio. Počeo je nemirno gaziti strižući ušima. Primijetili su nas i počeli pucati. Jedva smo uspjeli pobjeći. Satima smo galopirali. Počela je padati kiša. Teren je bio strm. Nekoliko puta konj je posrnuo jer mu je kamenje klizilo pod kopitima. Jedno vrijeme su nas pratili, a onda su valjda odustali.

Angus je bio mokar i umoran. Ušli smo u začaranu šumu u koju nitko ne ulazi. O njoj su nam pričale bake. Kažu da, kad se u nju uđe, nema izlaza. Samo se vrtiš u krug. Već je počinjala noć. Stabla su bila visoka i krošnje su izgledale jako guste i crne. Hodali smo i zapinjali za trnje.

Odjednom nešto zašuška! Netko iz onih priča? Nismo smjeli ovim putem. Angus zanjišti! Pored nas proleti gavran. Kao da mi je pokušao nešto reći. U njegovim očima bilo je nešto čudno. U sekundi se gavran pretvorio u ženu. Duga kosa vijorila je na vjetru. Pojavila se i nestala. Ne, to nije bilo nemoguće. Možda smo samo bili umorni. Odlučili smo nastaviti hodati u smjeru u kojem je ptica odletjela. Bilo nas je strah stati ili zaspati.

Došlo je jutro i sve je izgledalo bolje. Sunce je prolazilo kroz grane i vidjeli smo povorku ljudi. I oni su bili umorni. Bilo je žena i djece, starih i mladih. Sa sobom su vodili stoku. Rekli su da dolaze iz zemlje snijega i leda i da traže malo sunca. Odlučilo smo im se pridružiti jer su rekli  da idu prema moru. Kada smo prešli i posljednju planinu, napokon smo stigli u Istru i tu se naselili.

Marija Škoravić, Pula