Dora Kuzmanović: Čarobna perunika
Oduvijek me zanimalo otkuda potječe moja obitelj i kako je stigla u kraj u kome danas živimo. Jednoga dana bilo mi je jako dosadno kod kuće, roditelji su radili, a brat „učio“ u sobi. Odlučila sam se prošetati do bake i malo ju ispitati o tome. Ona kao da je znala da dolazim kod nje, dočekala me spremna pred vratima s ogromnim osmijehom na licu. „Bako, možeš li mi ispričati priču o tome kako je naša obitelj došla u Hrvatsku?“ „Naravno.“ Jedva je dočekala baka i krenula pričati kao da je ona to doživjela, a ne njena pra, pra, prabaka…
Bilo je to davno, davno u vrijeme dok su zemljom hodali zmajevi, a hrabri vitezovi se borili za srca lijepih dama. Zvala sam se Mirta. Voljela sam cvijeće više od ičega i imala prekrasan šareni vrt sa svim mogućim vrstama cvijeća koje su postojale na zemlji. Uživala sam tamo u žarkim bojama i ugodnom mirisu svaki dan. Jednoga dana otišla sam u šetnju. Svuda oko mene osjećao se topli dah proljeća, ptičice su cvrkutale, a bijele i ružičaste latice padale s propupalih stabala. Odjednom sam se našla na livadi gdje sam ugledala prekrasan ljubičasti cvijet na vitkoj zelenoj stabljici. Čudo mi je bilo što nikada prije nisam vidjela taj cvijet i što ga nisam imala u svome vrtu. Iščupala sam jedan cvijet i uzela ga sa sobom, ali kad sam stigla kući, od cvijeta je ostao samo blještavi i ljubičasti prah. Sljedećeg jutra otišla sam do moje prijateljice Ane, koja je također obožavala cvijeće. Ana je zapravo bila čarobna vila koja nije samo znala sve o cvijeću, već i o svemu mogućem. „Ooh, Mirta!“ uzbuđeno reče vila nakon što sam joj ispričala svoju zgodu s ljubičastim cvijetom „Znam o čemu pričaš! Taj cvijet se zove perunika i može preživjeti samo ako ga nitko ne dira. Znam i odakle potječe, iz daleke zemlje po imenu Hrvatska.“ Nikad prije nisam čula za Hrvatsku. Kada sam se vratila kući, na pamet mi je pala najčudnije ideja. Idem u Hrvatsku! Sljedećega dana u ranu zoru, dok je sunce izlazilo, a nebo bilo ljubičaste boje kao da je znalo gdje sam se uputila, krenula sam. Putem sam se izgubila i srela sam viteza koji se na konju vraćao iz dalekih krajeva. Na moje veliko iznenađenje znao je kuda moram ići, pa sam ga poslušala. Na kraju dana umorno sam sjela ispod krošnje velikoga drveta i izvadila jabuku koju sam si spremila za put. Bila sam gladna i jedva sam čekala da je zagrizem. Ali u tom trenutku prekinuo me topot malih, sitnih koraka. Okrenula sam se i ugledala skupinu slatkih patuljaka koji su izgledali kao da bi im prijao griz jabuke. Ali bila sam gladna i nisam im ništa dala. Oni su samo gledali u pod. Jedan je predložio da me odvedu u njihovu jazbinu. Mislila sam da su ljuti na mene, ali najstariji od njih je rekao: „Hej, izgledaš jako gladno, dođi s nama, imamo puno hrane u našoj kućici.“ Ja sam pristala i krenula za njima. Odjednom sam upala u duboku mračnu rupu. Toliko sam se uplašila da mi je srce skoro stalo. Bilo mi je lakše kad sam oko sebe ugledala poznate patuljke. Provela sam tamo nekoliko dana, patuljci su za to vrijeme danonoćno kopali rupu. Kada sam već bila iscrpljena od gladi i žeđi, patuljci su mi rekli: „Skoči u ovu rupu i spasi se, mi ćemo se već snaći.“ Skočila sam u rupu i padala, padala, padala… Činilo mi se čitavu vječnost. Na kraju sam pala na livadu punu ljubičastih perunika. Bila sam tako sretna da sam zaboravila na sve poteškoće. „U Hrvatskoj sam!“ „Ne, nisi!“ čula sam nepoznati glas. Ispred mene je stajao leteći zmaj, gledao me dobronamjerno, a zelene ljuskice su mu se presijavale pod sunčevim zrakama. Rekao je da će me on voditi do Hrvatske. Uhvatila sam se za njegova krila i sjela na njegova leđa. Ubrzo smo stigli u zemlju o kojoj sam toliko sanjala. Sve je bilo prepuno ljubičastih perunika. Znala sam da je to to! Nakon toga pozvala sam svoju obitelj i svi smo započeli novi život u prekrasnoj zemlji.“
Zadivljeno sam gledala u baku i razmišljala o prošlosti. Pitala sam se je li sve baš tako bilo kao što baka tako zaneseno priča.
Dora Kuzmanović, Pula
