Stefany Vučković: Darovi

• HARRY POTTER!
  Čuo sam glas svoje tete Petunije kako me zove iz kuhinje. Dignuo sam se iz kreveta, te stavio svoje naočale. Umornim koracima sam se dogegao do kuhinje gdje sam ugledao bijesnu tetu Petuniju i ujaka Vernona koji je čitao današnje novine.
• Gdje si ti do sada!? Da li ti znaš koji je danas dan uopće?
• Ponedjeljak?
• Danas je mom Dudleyu 6. rođendan!
  Ah da… Kako sam mogao zaboraviti na takvo nešto kad je Dudley cijelo vrijeme pričao o tome što želi za rođendan, a kako ja neću dobiti ništa.
• Sada Harry želim da ostaneš u svojoj sobi cijeli dan. Ne želim niti čuti i jedan glas od tebe dobro? Ne želim da me sramotiš pred mojim uzvanicima.
  Odjednom sam čuo bučne korake koji su se spuštali niz stepenice. To je bio Dudley koji se u svojoj tijesnoj plavoj pidžami jedva uspio kretati. Odgurnuo me je u stranu te pojurio prema poklonima koji su se nalazili kod prozora.
• Koliko ih je ovoga puta mama? – upitao je Dudley ne pogledavši tetu Petuniju.
• 114.Deset više od prošle godine.
• Odlično mama!
  Gledao sam u te poklone sam pokušavajući odgonetnuti što se sve nalazi u njima.
• Prestani buljiti u moje poklone Potteru! To su moji pokloni, a ne tvoji! Mama, Harry bulji u moje poklone bez mojeg znanja!
• Harry u sobu odmah!
• Ali nisam ništa učinio!
• Rekla sam odmah!
  Otišao sam do svoje „sobe“ koja se nalazila ispod stepenica. Bolje rečeno ta moja soba je više ličila na neko skladište za metle nego na sobu. Igrao sam se sa svojim figuricama dok mi nije dosadilo. Iz dnevnog boravka su se mogli čuti mnogobrojni glasovi. Čini se da su gosti već stigli. Buljio sam u strop pokušavajući smisliti što da igram. Možda kamen, škare i papir protiv samog sebe? Tada mi je zakrulio želudac. Sjetio sam se one čokoladne torte u frižideru i svih onih kolača. Možda ako uzmem nekoliko komada neće primijetiti? Polako sam otvorio vrata i pažljivo pogledao da li ima koga u hodniku. Na svu sreću nije bilo nikoga te sam se tiho poput miša uputio prema kuhinji. Došao sam do frižidera te ga otvorio. Slina mi je počela izlaziti iz usta na pogled od svih tih kolača. Zgrabio sam najviše što sam mogao nositi te se zatim uputio natrag prema mojoj sobi. Putem do sobe prošao sam pored dnevnog boravka i vidio Dudleya kako i dalje otvara sve te darove.
• Kad bi ga barem svi ti darovi počeli napadati – pomislio sam.
  Bio sam spreman ući u svoju sobu kada odjednom, poput neke magije svi darovi su lebdjeli u zraku i počeli loviti Dudleya. Pokušavao im je pobjeći, no nije daleko dogurao jer su ga okružili te ga počeli malo udarati. Smijao sam se svemu tome, ne obazirući se na to kako je uopće ovo moguće. Tada me je tetak Vernon primijetio i cijelo mu se lice pocrvenilo od bijesa.
• HARRY POTTER DOLAZI OVAMO!
  Sve kolače koje sam držao u ruci su pali na pod pa sam pojurio prema stepenicama, a ujak Vernon za mnom. Ušao sam na prva vrata koja sam ugledao. Ispostavilo se da je to bila Dudleyeva druga soba koju je koristio za sve svoje brojne igračke. Igračke su bile razbacane po podu pa sam se oprezno kretao prema prozoru pazeći da ne stanem na niti jednu od njih. Ujak je Vernon nedugo nakon mene ušao u sobu i potrčao prema meni. Tada se spotaknuo na lopticu i pao ravno na leđa pa se cijela kuća zatresla. Kako je brzo pao tako se i brzo ustao, a ja sam otvorio prozor i skočio na obližnje stablo. Ujak Vernon se uhvatio za jednu žicu te je pokušao doći do stabla. Naizgled je izgubio ravnotežu. Zaljuljao se prema kući i razbio jedan dio kuće. Više se nije mogao držati te je pao u grm ruža. Ujak Vernon je odmah bio odvezen u bolnicu gdje je proveo dva tjedna, a ja sam dobio kaznu u kojoj mjesec dana ne smijem izlaziti iz svoje sobe.

Stefany Vučković, Pula