Klara Peruško: Trafikant Raj

Oglasili su se zvončići na ulazu moje trafike. Bila je to moja najdraža mušterija, desetogodišnji dječak koji bi uvijek kupio deset čokoladica po cijeni pet, a rok im je istekao prošlog Božića!
“Dobro mi došao moja najdraža mušterijo! Baš sam danas posebno za tebe izdvojio tri polu pojedene vrećice bombona! Plus, kao bonus dobivaš i omot tvoje najdraže čokoladice!“
“Bok Raj. Danas nisam došao ništa kupiti, htio sam te samo nešto pitati.“, rekao je dječak.
“Jesi li siguran? Ako ti se ne jede slatko, možeš slobodno pogledati ponudu na mojoj polici ‘Ljuti i kiseli’. Naći ćeš par ukiseljenih krastavaca, iako su toliko ovdje, da mislim da je unutra sve, samo ne krastavci. No nema brige, uz njih ćeš dobiti i one ukiseljene prokulice u pola cijene!!“, posavjetovao sam ga.
“Cijelo svoje djetinjstvo dolazim ovdje i znamo se već jako dugo. Oduvijek me zanimalo kako si započeo svoju veliku karijeru u vlastitom dućančiću?“, pitao me je dječak.
“Pa, kada te već toliko zanima… Oduvijek sam htio završiti u knjizi svjetskih rekorda. Tako sam kao mali, pokušao oboriti rekord u sakupljanju prljavih čarapa, no smrad je bio toliko nezamisliv da su se sve čarape počele pljesniviti!! Odustao sam i krenuo skupljati žvakaće gume koje sam nalazio na ulici, ispod školskih klupa, u tramvaju, u kosi preminule gospođe s trećeg kata… Bio sam blizu cilja da napravim najveću moguću kuglu od žvakaćih guma.“
„Što se onda dogodilo? “, prekinuo me dječak.
“Kugla je postajala sve veća i veća. Dok sam je kotrljao po ulici, na nju su se lijepile svakakve stvari! Jednom prilikom se otkotrljala nizbrdicom i čak ‘pojela’ ruku spomenika na gradskom trgu.“
“Mislio sam da su ga namjerno tako izgradili!“
„Kugla je bila suviše velika, čak prevelika, no nisu mi ju htjeli uvažiti jer je navodno imala previše ostalih stvari u njoj.“
“ Što je onda bilo? “
“Htio sam napraviti najveću čokoladnu tortu na svijetu. Za to je, naravno, bilo potrebno jako puno čokolade. Stoga sam skupljao ostatke otopljenog čokoladnog sladoleda na kolniku, one odvratne čokoladice koje bi stare bakice nudile djeci kada bi otišla u kupovinu umjesto njih, kada bi ih dijelili u školi povodom nečijeg rođendana napunio bih džepove do samog vrha. Krenuo sam raditi. Od silnog sam posla toliko ogladnio da sam nesvjesno tijekom stvaranja najveće čokoladne torte pojeo većinu čokolade! Na kraju nije ostalo ni za normalnu tortu…”

Nastavio sam prepričavati svoje anegdote do zalaska sunca. Dječaku su se svidjele sve moje ideje i pokušaji obaranja svjetskog rekorda. Nekoliko sati kasnije, već je pao mrak.
“Kako ti je samo palo napamet da ispleteš džemper od stopostotne mačje dlake?! Haha! Nego, mora da si dobar dio svojeg života proveo čisteći sve te ostatke.”, kroz smijeh je govorio dječak.
“Nema šanse, kolekcionar sam prve klase. Ni jedan dobar kolekcionar ne baca svoj materijal! Pogledaj oko sebe, zar stvarno misliš da bi sve te godine truda samo pustio u vjetar. Svaka od ovih polica budi u meni sjećanja na doba kada sam skoro oborio svjetski rekord! Trebalo mi je mnogo truda da sve proizvode opet zapakiram i posložim, no isplatilo se. Nego, imam ekskluzivnu ponudu! Osamdeset paketa žvakaćih za cijenu sedamdeset !!“

Klara Peruško, Pula

​