Klara Peruško: Računalo

Svakog bih dana s posla kući dolazio umoran i poprilično živčan. Kod kuće bi me dočekala majka s toplim osmijehom i ručkom.

• Pozdrav, sine!

• Ćao! – prošao bih pored nje i zalupio vratima.

Samo bi se tiho povukla u sobu. Sve sam manje primjećivao njeno kretnje po kući. Tijekom noći bi me probudilo teško disanje koje je dolazilo iz njene sobe, no bio bih preumoran zatvoriti joj prozor iz kojeg je dopirao hladan zrak.

Sljedeći tjedan, kolege na poslu su mi se pohvalile novim računalima koje će početi koristiti umjesto starih pisaćih mašina. Došao sam kući i uzbuđeno predložio majci da kupimo računalo. Iako sam pošteno zarađivao, svoju plaću potrošio bih obično na režije, hranu i popravke kuće koja se već više godina raspada.

• Žao mi je, sine, nemam novaca – nježno mi je priopćila.

• Molim? Po cijele si dane u kući i ništa ne radiš, a tko te vodi liječniku i kupuje ti lijekove? Manje bih imao briga kada bi živio sam! Ako mi ne možeš pomoći oko kućanskih poslova, možeš barem financijski! Pa na što trošiš svoju mirovinu?! Beskorisna si, eto što si!

Nije mi ništa odgovorila, samo me blago pogledala, prekrižila se i krenula k svojoj sobi.

Nekoliko dana zaredom je uopće nisam ni vidio ni čuo. Ručak bi me dočekao, ali ona se ne bi pojavila. Vjerojatno je bila u svojoj sobi.

Prošlo je mjesec dana, a ja sam bio na istom radnom mjestu, u isto radno vrijeme, s istom starom pisaćom mašinom. Ljutito sam pokupio svoje stvari s radnog stola i napustio posao. Sutradan me je šef pozvao u ured i saopćio mi da se više ne vraćam ako ponovo odem prije kraja radnog vremena. Toga dana, bijesno sam se zaputio kući. Zalupio sam vratima iz sve snage i počeo dozivati majku. Dočekala me apsolutna tišina. Banuo sam kroz vrata majčine sobe, no i ona je bila prazna. Pomislio sam da je možda otišla do crkve. Sjeo sam za stol na kojemu je bio već odavno ohlađeni ručak. Jedino se moglo čuti moje nervozno lupkanje prstima po stolu. Za pola me je sata iz misli prekinula zvonjava telefona. Na liniji je bio majčin liječnik.

• Niste bili kod kuće. Vašoj je majci pozlilo… primite moju iskrenu sućut. Presjeklo me u nogama.

Otkad je majka umrla, i dalje sam osjećao njezin miris pa sam se odlučio riješiti njezinih stvari. Većinu sam odnio na otpad. Došao sam do prašinom prekrivenog noćnog ormarića. Unutra se nalazila porculanska kutijica. Kad sam je otvorio, pronašao sam cijeli snop novaca povrh kojeg je bila ceduljica s natpisom „Za računalo“.

Klara Peruško, Pula