Petar Grgurević: Nikada letjele plavetnilom neba
Odavno je ispred zidina pulske „Troje“ rasla stara borova šuma. Pružala je stalno utočište mnogobrojnim pticama: kosovima, žunama, vranama, grlicama i šojkama. U srušenom boru napravile gnijezdo tri šojke.
Samo jedna od njih, znatiželjna svaki je dan letjela posvuda. Druge dvije su po čitav dan sjedile na mekome šumskom tlu gledajući prolaznike. Uglavnom su vidjele izviđače i pokojeg zeca u trku. Zato i nisu znale što znači osjetiti snagu i sigurnost svojih krila. Oduvijek su kao zadnje kokoši gacale po lokvama i zemlji. Ova treća šojka ih je nagovarala da iziđu iz sjenovite krošnje. One su međutim izgubile osjećaj visine.
Prilikom sunčanja na povaljenom deblu iz guštare iskočila je divlja mačka i na drvu stala oštriti kandže. Ugleda tuste šojke i poput munje skoči na deblo. Srećom šojke ju na vrijeme vidješe kako grabi prema njima. U strahu se rasprše po zraku. Napustiše sjenoviti krošnju i ispod sebe vidješe nebesku dubinu.
Teško se navikoše na slobodan let. Raširile su krila i uživale u plavetnilu neba koje su nezainteresirano promatrale sa zemlje, iz mraka sjenovite krošnje. Jedrile su sporo i moćno zrakom kao nekoć pteranodoni. Uvidjele su koliko su propuštale sjedeći na šumskom prizemlju. Treća šojka pustolovka navela ih je da zajedno istraže stari kraj. Krstarile su iznad šume, obišle su trojanske zidine, izazivale su galebove koji su čuvali Rivu. Shvatile su vrhunac ptičjeg života i da nijedno biće nije tako savršeno da vlada nebeskim prostorima kao ptica.
Petar Grgurević, Pula
