Mirna Rajlić: Stvorovi
Cvijet se rasplamsao, a livada zazelenila. Pas je trčao, ali vlasnik je gledao oblake. Jež je hodao do jabuka ili jeo banane. Nisam sigurna. Ja sam stajala tamo, nakon nekog vremena promatranja odlučila sam pozdraviti zamišljenog dječaka. On nije gledao oblake, nego spavao. Sjela sam pored njega i promatrala oblake. Sve se zamračilo pa sam ga probudila. Hladnoća je bila nepodnošljiva te se odmah probudio. Nije ni rekao svoje ime, no znala sam da mi želi biti prijatelj. Uhvatio me za ruku i uzeo svog psa. Nije mi rekao ni riječi, samo je trčao, a ja za njim. On nije bio neobičan dječak niti običan dječak koji bez ikakvog objašnjenja sa mnom trči kroz šumu. Nije trčao bez ikakvog razloga, moram priznati, već da me spasi od onoga što je dolazilo. Uzdisala sam, zato što nisam znala što učiniti da mu pomognem da preživimo. Stala sam, a on me pogledao. Htjela sam odgovore. „Znači samo ćemo trčati?“, pitala sam. Samo je šutio. „Moraš mi reći bar gdje idemo!“, rekla sam. Već sam bila uznemirena. „Idemo u jednu malu kolibu, tamo ćemo biti sigurni i sve ću ti objasniti, sve će biti u redu vjeruj mi“, odgovorio je. Krenuli smo.
Pas je bio umoran pa je stao. Zgrabili su ga. Ti odvratni stvorovi. Drhtala sam, ali nisam se micala. Nisam htjela da i mene uzmu. Polako su izvlačili život iz njega, a mi smo samo gledali. Čuli su nešto s druge strane i uspjeli smo pobjeći. Suze su mi lile niz lice, ali sam odlučila ostati snažna. Nismo više nigdje stajali, tek kada smo došli do malene kolibe. Ušli smo. Meni nije bilo jasno kako bismo ovdje mogli biti sigurni. Uhvatio me za ruku i poveo do jednih crvenih vrata. To nisu bila samo vrata nego vrata od dizala koji nas je odveo duboko u zemlju.
Sve je bilo mračno. Kada je upalio svijetlo vidjela sam što je on to skrivao. Toliko oružja! Znala sam da je ovaj problem bio ozbiljan. Pričao mi je zašto me doveo ovdje. Uvijek je htio biti kao njegov otac. On je bio jedan od najpoznatijih kemičara, stvorio je tekućinu koja svatko živo i neživo biće pretvara u stvora koji izvlači iz tebe život. Kada je testirao shvatio je da je preopasno za svijet i pokušao ih uništiti. Njegov neprijatelj bio je strašno pametan, ali nitko ga nije poštovao te je ukrao tekućinu od njegovog oca i sada ima tu neporazivu vojsku. Njegov otac poslao ga je ovdje da bude siguran, ali ti stvorovi su saznali i ubili ga i sada hoće ubiti njega. Htio je da mu pomognem, samo što mi nije dao da dotaknem, a kamoli koristim nešto od njegovog oružja. Jednostavno je, ako hoćeš da ti pomognem, bolje da imaš na umu nešto vrlo bitno, ja sam tu da i sebe zaštitim. Nije kao da nikada nisam koristila oružje“, rekla sam mu. On je samo zavrtio očima. Pojasnila sam mu da mi još jedino fali da završim kao mali pas. Sada me shvaćao ozbiljno. Nije bilo vremena za sastaviti plan. Došli su po nas.
Gađali smo ih svime što smo pronašli, ali ništa ih nije zaustavljalo. Kupili smo malo vremena, ali stvarno malo. Trčali smo koliko god su nas noge nosile. Jedva smo gledali pred sobom tek što su došli. Nisam više mogla, trudila sam se stvarno da ostanem živa. Pravio se ozbiljan, tek mu se u očima vidjela tuga. Umirala sam polako i bolno. Ni tužna ni uplašena nisam bila, držala sam se snažno, ali znala sam da je ovo gdje moj život završava. Odjednom sam pala. „Zašto su me pustili? Što se događa?“, razmišljala sam. Kada sam vidjela da leži pokraj mene mrtav, htjela sam vikati, ali niti jedan mišić u mom tijelu nije bio u funkciji. Bila sam tako tužna, ali još uvijek me bilo strah što će se sada dogoditi. Samo sam zatvorila oči.
Kada sam se probudila nisam znala gdje sam, samo da više nisam u šumi. Sve oko mene bliještalo je u bijeloj boji. Pristupio mi je neki čovjek. Nisam znala tko je i zašto je tu. Predstavio se. Bio je to njegov otac doktor Erik Brajković. Njegov sin Josip spasio me od tih stvorova te je spasio i cijeli svijet. „On je vjerovao da sam mrtav, ali ja sam uspio pobjeći on doktora Marka Voltera. On mi je ukrao tu tekućinu“, rekao mi je dok mu se suza polako spuštala niz lice. Sva tekućina je uništena. Ovaj put, stvarno, a Marko je u zatvoru i neće izaći za dugo vrijeme. To mi je dalo bar malo nade za životom.
Tri mjeseca kasnije, nakon puno psihijatrijske pomoći, uspjela sam vratiti svoj život na staro. Odlučila sam cijeniti svoj život i živote drugih. Upisala sam medicinsku školu jer znam da on to nije uspio u životu. Želim da bude ponosan na mene, da nije spasio moj život uzalud.
Mirna Rajlić, Pula
