Mirna Rajlić: Nisam serijski ubojica
Kažu da svatko ima svoje mjesto u svijetu, ali što se dogodi kada netko nema. Oni ljudi koji hodaju ulicama sami i napušteni, kao da čekaju da ih netko zgrabi, polako, iz mraka. Tako se i dogodilo. Plava mlada žena plavih očiju, bila je visoka i mršava. Savršena meta. Nosila je puno prtljage i vjerojatno je pobjegla od kuće. Tamo nasred Krešimirove ulice, uzeo ju je. Odveo ju je u malu crnu sobicu i polako ju je počeo gušiti. Kada je umrla bacio ju je u kadu punu izbjeljivača i ostavio ju je tamo. Nekoliko dana kasnije, našli su joj tijelo. Lokalna policija nije pronašla nikakve tragove, a onda se pojavilo novo tijelo. Djevojke su bile slične izgledom. Razlikovale su se samo znakovima koje im je urezao u kožu. Policija se bojala da je riječ o serijskom ubojici.
Zato su zvali grupu profesionalnih istraživača koji se bave otkrivanjem i profiliranjem serijskih ubojica. Odmah su mogli reći da tijela imaju nešto zajedničko. Zato su ih poslali kod najboljeg mrtvozornika u državi. On je saznao tko su žrtve prema zubima. Prva žrtva je bila Lana Knez, propala glumica. Bila je trudna kada ju je napao. Nisu našli nikakvog dečka ili nekoga iz obitelji. Majka ju je ostavila u vatrogasnoj postaji kada je bila pet dana stara i nitko ju nije htio udomiti. Nije imala nikakvu prošlost s drogama i alkoholom. Bila je beskućnica. Mislili su da je vjerojatno spavala tamo u nekoj zapuštenoj ulici. Na njoj je bio urezan broj dvadeset. Nisu znali što to znači.
Druga žrtva Luna Arubić. Živjela je u Krešimirovoj ulici. Radila je kao sekretarica u velikoj kompaniji Lockstep koja se bavila izvozom začina iz Meksika. Ona je imala broj dvadeset i šest na sebi.
Cijela ulica bila je zatvorena, vojska štitila sve ljude, nitko nije smio ni van ni unutra. Ipak ubojica je uspio ovaj put oteti dvije cure. Brzao je. Našli su crnu vlas, ali nisu uspjeli naći niti jednu osobu u sistemu kojoj ta vlas odgovara.
Treća žrtva bila je Korina Testić, bila je konobarica u malom restoranu na kraju Krešimirove ulice. Živjela je u malom stanu, sama. Prije je živjela s bakom, ali ona je preminula. Imala je povijest traumatičnih epizoda, zato je jedva držala bilo koji posao koji je imala, jedini razlog zašto je uspjela dobiti ovaj posao zato što je išla na terapiju. Kada su pitali o njoj u restoranu, poslovođa im je rekao da je bila onaj smiren tip, nije pričala o osobnom životu, držala se za sebe. Njen psihijatar rekao je isto da je bila sramežljiva. Imala je problema kada bi vidjela narkomane jer su njeni roditelji umrli od prevelike doze kokaina kada je imala sedam godina i otada je živjela s bakom. Na njoj je bio broj sto pet. Dok su oni razbijali glave pokušavajući saznati poveznicu između tih brojeva, pojavilo se novo tijelo. Bilo je isto kao i prije: plava kosa i oči. Radila je u salonu za pse u Krešimirovoj ulici.
Ubojica je uzimao djevojke samo iz Krešimirove ulice, ali svejedno se pojavilo i četvrto tijelo, Nikolina Simunović. Živjela je iznad restorana, ali nitko ju nikada nije vidio. Imala je prošlost brojnih pokušaja samoubojstava. Njezin psihijatar bio je isti kao i od Korine, dr. Dražen Lukić. Nije rekao ništa specijalno o Nikolini, jedino da je u zadnje vrijeme počela više izlaziti. Sve što je mogao reći je da je bila sretnija i manje paranoična, uspjela je ostvariti posao, bio je tužan. Ona je na sebi imala urezan broj pedeset dva.
Žrtve Sara Kukanić i Jana Posarić živjele su skupa u maloj kućici pored psećeg salona. Radile su skupa u Jutarnjem magazinu. Bile su novinarke. Bile su skupa na zadatku zato nisu poštovale pravila. Obje su imale broj, ali za razliku od ostalih žrtava i slovo. Sara je imala urezan broj pet točka devedeset devet i slovo S, a Jana broj šesnaest točka devetnaest i slovo Z. Tako se sve odvijalo. Grupa istražitelja sjela je za stol. Sve dokaze stavili su na ploču ispred sebe. Ti brojevi, ta slova, način ubijanja žrtva, sve je dovelo do sljedećeg zaključka: Brojeve treba gledati kao koordinate. Znači 20 stupnjeva 26′ i 5,99” sjeverno i -105 stupnjeva 52′ i 16.19” zapadno“, rekao je Luka Marinić. „Možda ovako 20 stupnjeva 52′ i 5.99” sjeverno i -105 stupnjeva, 26′ i 16.19 zapadno,“ „To je Meksiko, Lockstep. Tamo je radila četvrta žrtva“, shvatila je Ana Petrović. Njihov šef rekao je Gloriji Ivanović, njihovoj informatičarki, da ostane ovdje i nađe osobu s njihovog profila. Ostali su krenuli na avion.
Gloriji su govorili podatke: „Tražimo snažnog muškarca jer je uspio utopiti djevojke bez da ih drogira, htio je da ih boli.“, rekao Antonio Grmić. „Pogledaj je li se ikada dogodila neka tragedija?“ „Prije tri godine djevojka plave kose i očiju bila je kidnapirana i utopljena dok je bježala od kuće.“ Našli su ubojicu, bio je to poslovni partner njenog oca. On se ubio u zatvoru, ali njen otac bio je otpušten iz Lockstepa nakon toga incidenta i on je upravo kupio kartu za Meksiko“, objasnila im je Glorija. „Zovi zrakoplovnu luku! Taj avion ne ide nigdje“, rekao Grmić. „Već jesam.“- uzvrati mu Glorija. Došli su na zračnu luku. Svi su se ukrcavali na avion. Došli su zadnju sekundu. Ušli su. Svi su bili u strahu. Okrenuo se. Znao je što ga čeka, malo se nasmiješio.
“David Vlajković uhićeni ste za ubojstva Lane Knez, Korine Testić, Nikoline Simunović, Lune Arubić, Sare Kukanić i Jane Posarić.“ Odveli su ga u postaju. Petrović i Marinić išli su ga ispitati. On se samo smijao i govorio da oni ništa ne razumiju. „Pa ako ne razumijemo, objasni nam.“, rekli su. „Ovako je sve počelo. Moja mala Ema imala je šesnaest godina i toliko potencijala. Moj poslovni partner, Josip Knez ju je ubio zato što je bio ljut na mene. Kupio sam njegov dio Lockstepa. To je dovelo do moje prve žrtve. Lana Knez bila je Josipova kćer. Nju i ostale, ubio sam kao što je on ubio moju kćer. Sada vam treba odmor ili idemo dalje detektivi?“, upitao ih je. „Slobodno nastavite.“, odgovorili su. „Kad je Josip uzeo život moje male curice, počeo sam intenzivno piti i ubrzo sam izgubio Lockstep. To shvaćam, ali mi nije jasno zašto su ga novi vlasnici morali uništiti. Istraživao sam malo i našao nekoliko vrijednih informacija pa me zanimalo bismo li možda mogli sklopiti nekakav dogovor?“ „Na što si mislio?“- mrzovoljno upita Marinić. „Pa umjesto da služim doživotnu kaznu, mislio sam da je skratite na dvadeset i pet godina.“, rekao je Vlajković. „Slušaj, razgovarat ćemo s državnim odvjetnikom, ali moraš nam dati još informacija.“, odgovorio je Marinić. „Već znate da je Lockstep kompanija koja izvozi meksičke začine. Znam da to zvuči legalno, ali tvrdim vam da nije. Oni umjesto začina prodaju drogu u tim vrećicama da bi mogli proći kroz kontrolu na granici. Moja kompanija im je radila problem jer ne bi mogli izvoziti drogu. To mi je sve rekla Luna. Zato je morala otići s ovog svijeta.“ „To je druga žrtva, idemo dalje.“, rekao je istražitelj. „Baš ste nestrpljivi. Uživajte malo. Ovo je kao neka priča, ali hajde… Sada znate kako su izvozili drogu, a ovako su je prodavali: Znate Korinu? Ona je radila u meksičkom restoranu. Oni su izvana običan restoran, ali u spremištu imaju svega i svačega, od kokaina do marihuane i tko zna čega još. Korina je bila konobarica i još je prodavala curama kao Nikolini. Upoznale su se kod psihijatra Tako je sve krenulo, posao se brzo rasprostranio i zato sam ih morao ubiti. To su žrtve broj tri i četiri. Došli smo do zadnje dvije „Cure su bile dobre prijateljice od moje Eme. Poslao sam im ovu priču, samo bez svih ovih ljudi koji sam morao ubiti, no nije ih zanimalo. Mogao sam im napraviti cijelu karijeru. Morao sam ih ubiti, trebao sam privući pozornost na ovu priču. Za moju Emu, ubio sam ih za nju. Ona je imala problema s drogom i bila je trudna kad je pobjegla. Nisam to više mogao podnijeti.“
„U redu je, hvala za vašu verziju priče.“, rekao je istražitelj. „ Kako mislite moju verziju? Ovo je jedina verzija, istina!“, viknuo je Vlajković. „Samo da znate Sara i Jana uzele su priču i puno bolje objasnile i nisu nikog ubile.“ „Čekajte, zar vas ne zanimaju brojevi?“, upitao je Vlajković. „ Mislite koordinate za Meksiko, jedino što mi nije jasno zašto si to napravio kao da si htio biti uhvaćen.“, upitao je istražitelj. „Htio sam biti uhvaćen, morao sam ispričati svoju priču i znate što evo vam adresa tvornice koja to proizvodi te droge. Je li vam sad jasno?“ „Da, vi ste serijski ubojica koji je htio biti slavan pa je odlučio ubiti šest mladih žena“, ustvrdio je istražitelj. „Molim? Ne, ja nisam serijski ubojica!“, vikao je Vlajković dok su ga stražari odvodili.
Mirna Rajlić, Pula
