Ivana Grgurević: Lampa na kolodvoru

Rodila sam se 1. 03. 2000. g. Sada imam devetnaest, bliži mi se dvadeseta. Ime mi  je Lampa, a prezime na Kolodvoru. Ja sam Lampa na kolodvoru. Odlučih Vam ispripovijedati jedan svoj dan. Danas je četvrtak, pozdravljam šofere koji odlaze na svoje pozicije. Jedan starac stoji i čeka autobus.

Osam je sati. Djeca se okupljaju pred školom. Jedan dječak me udario. Smije se. Kako netko može biti sretan što drugome nanosi bol? Susrećem profesore koji odlaze na svoj posao, vrlo zabavan posao. Djeca ulaze u školu. Sretno djeco!

Devet je sati. Nekoliko ljudi stoji na kolodvoru. Kada bih barem mogla pričati s njima! Jako sam usamljena, nemam s kim pričati. Osim sa sobom.

Jedanaest je sati. Ljudi odlaze, dolaze. Gledam kroz prozor jedne učionice. Jedan dječak me pogledao. Bio je tmuran. Izgledao je tužno. Da mu bar mogu pomoći.

Dvanaest je sati. Neka djeca izlaze iz škole. Vesele se. Odlaze do obližnjeg kioska. Neki odlaze na autobus.

Dvanaest i pol je. Dolazi onaj isti dječak koji me udario. Piše po meni! To boli!  Prestao je. Nacrtao je vraga. Tužna sam, počinjem plakati.

Tri je sata popodne. Napokon sam prestala plakati. Ljudi oko mene prolaze. Svi se žure. Bojim se da će se onaj dječak vratiti. Boli me to što je napravio.

Pet je sat popodne. Dječak dolazi, dječak dolazi! Naslonio se na mene. Lupa me leđima. Sa strane dolazi jedan starac. Vrlo je potišten i tužan. Nešto govori dječaku. Dječak bijesno otrči. Starac je pored mene. Stavio je svoju ruku na mene. Dolazi jedna djevojčica i grli ga. Starac se  mijenja. Nije više tužan! Sretan je. Odlazi nekamo.

Šest je sati popodne. Mrak je. Nikoga nema. Razmišljala sam o onom dječaku, starcu i djevojčici. Oko mene kruže autobusi svakih dvadeset minuta. Zagađuju zrak.

Sedam je sati. Roditelji odlaze po svoju djecu u školu.

Osam je sati popodne. Pitala sam se što je život. Sada znam. To su prepreke. To vidim u ljudima koji prolaze pokraj mene. Neki su izabrali dobro, neki zlo.

Moramo savladati prepreke i boriti se za sebe bez obzira uspijemo li. Otvorimo srce sami sebi i drugima. To je cilj života.

Devet je sati. Umorna sam i sretna. Sada znam zašto postojim. Sretna sam što sam to ja. Spava mi se. Idem na spavanje. Doviđenja i hrabro, svima želim…ZZZZ…..

Ivana Grgurević, Pula