Grigor Pettener: Dnevnik jedne klupe

7.00

Umornim koracima mladi ljudi kretali su na posao. Pokoji čovjek sjeo je na mene da se odmori prije puta.

7.30

Puno je djece protrčalo pored mene poput  vjetra. Portir Đuro, zaštitnik kolodvora umirivao ih je i ukrcavao u autobus.

8.00

Vidio sam pse koji su trčali uokolo i igrali se. Veselo sam ih gledao i uzbuđeno promatrao prolaznike.

8.30

Ljudi s kovčezima masovno su punili autobuse i kretali na dalek put.

9.00

Na sebi sam osjetio pogled. Jedan dječak je uzeo šestar i počeo me bosti. To me je jako boljelo. Bušili su rupe u meni kao i u mojoj duši. Oprostio sam se od života, ali odjednom između mene i tog dječaka stvorio se portir spasitelj Đuro. Uzeo mu je šestar i bacio u smeće. Dječak je počeo vikati na njega, ali mu je Đuro samo odmahnuo rukom.

10.00

Gospođa Jadranka prišla mi je i s jednom bijelom polutekućom stvari mazala pukotine koje je napravio onaj zločesti dječak. Bio sam joj jako zahvalan jer me izliječila. Đuro je došao do nje i platio joj.

11.00

Pas Fiko skočio je na mene i polizao me. Baš me raznježio.

12.00

Neki učenici iz nižih razreda vratili su se iz škole. Umorni sjeli su i na brzinu otišli.

13.00

Bilo je posve mirno. Odmarao sam se i na kraju zaspao.

14.00

Probudili su me glasni koraci putnika. Nastala je velika gužva. Učenici pomiješani s putnicima gužvali su se među klupama i kasama.

15.00

Sve se raščistilo i samo su se poneki ljudi ukrcavali u autobuse.

16.00

Neki dječaci okupili su se oko mene i počeli me prskati različitim bojama. Bio sam sav išaran. Žalio sam se, ali oni su se okomili na mene. Jedna gospođa je počela vikati na njih. Pokušali ih je otjerati, ali su je oni samo odgurnuli. Pala je i slomila ruku. Pitao sam se sad gdje portir Đuro. Odjednom sam ga ugledao na ulaznim vratima. Pao mi je kamen sa srca. Potrčao je prema nama i otjerao dječake. Pomogao je gospođi da se podigne i zvao hitnu pomoć.

17.00

Pijani uljuljuškani ljudi su prolazili pored mene. Bojao sam ih se zato što bi mogli pasti na mene i slomiti me.

18.00

Nepoznati ljudi skinuli su me i ukrcali u neki kombi. Prestrašio sam se. Kombi je krenuo, a ja sam kroz prozor gledao svoj dragi kolodvor koji nestaje u daljini.

19.00

Došli smo na neko neobično mjesto. Stajao sam u kombiju i zabrinuto čekao.

20.00

Kad su me izvadili sve je smrdjelo i bilo je prevruće. Čuo sam kako nekog čovjeka zovu šef Drago. Odjednom se pojavio ispred mene. Nisam mogao vjerovati da takav snažan čovjek uopće postoji na svijetu. Bio je jako grub i drzak. Svi su ga se bojali. Zgrabio me za moje ručke i podigao. Nosio me prema užarenoj peći. Pred očima su mi prošle slike kolodvora i svih ljudi i autobusa na kolodvoru. Drago se zaustavio i spustio me. Užarena peć više nije bila užarena. Otišao je iza peći. Pomislio sam kako ima nade da se spasim. Na parkiralište je došao kamionet. Malo sam bolje pogledao i vidio kako prema meni trči portir Đuro. Bio sam izvan sebe od sreće. Uzeo me i stavio na kamionet. Nikad mi neće biti jasno zašto se toliko bori za mene, ipak sam ja star i pomalo izvan funkcije, ali dobro svejedno sam mu jako zahvalan.

21.00

Đuro me izvadio iz kamioneta i stavio na moje poznato mjesto. Do kraja dana, gledao sam kako putnici prolaze. Sretan što je sve prošlo, opet sam igrao ulogu istrošene klupe kolodvora.

Grigor Pettener, Pula