Elena Brletić: Gotova sam

“Joj, zar opet jedinica. Mama i tata će me ubiti kad dođem kući!”, pomislila sam.” Mjesec dana me neće puštati nigdje osim u školu. Ali možda se i ne naljute već ja samo pretjerujem.” Odlučila sam se prošetati pored parka blizu svoje kuće.

Kada sam ušla u samo dvorište, bijesni roditelji čekali su me na vratima. Jao! Skroz sam zaboravila da je danas bio roditeljski sastanak. Potjerali su me u sobu.

Često razmišljam da pobjegnem od kuće. Od kad smo se preselili u drugi grad, a ja počela pohađati novu školu, stalno dobivam jedinice. Nisam mogla proći kroz vrata, jer je na njima bio lokot. “Ali u sobi imam i prozor!”, pomislila sam “Sad sam sigurna da odlazim!”, promrmljala sam tiho. Brzo sam se spakirala i pažljivo izašla kroz prozor. Nisam znala kamo krenuti.

Odlučila sam krenuti prema autobusnoj stanici. “Vraćam se u svoj rodni grad, tamo gdje i pripadam. A i kao da će moje roditelje brinuti gdje sam. Njima su bitne samo moje ocjene”, razmišljala sam dok sam čekala  autobus. Nakon nekoliko minuta autobusa je stigao. Ušla sam u autobus i sjela na predzadnje mjesto. Dok sam promatrala kako krećemo po glavi mi se počelo motati: “Zašto? Zašto ja ovo radim? Ako ovo napravim nikad neću moći vratiti vrijeme unazad. Uh, ne smijem to napraviti…” Dotrčala sam do vozača te upitala može li zaustaviti autobus. Izašla sam.

Mislila sam: „Uf, gotova sam. Što sam to učinila. Jesam li to stvarno učinila? Da, mislim znam da jesam, ali zašto?” Počela je padati kiša, a ispod mene su se počele stvarati lokve. Ušla sam u kuću, a u tamo su me čekali zabrinuti roditelji. Zagrlila sam mamu i tatu i upitala ih ljute li se još. “Naravno da ne. Bitno nam je da si živa i zdrava.” Ah, pao mi je kamen sa srca. “Mlada damo ne misli da ćeš proći nekažnjeno!“, rekao je tata s blagim smiješkom na licu. Koliko god imali loše ocjene, roditelji vas vole. Nemojte raditi gluposti i bježati od kuće poput mene. Nadam se da vas je ova priča bar nečemu naučila. A ni sama ne znam zašto sam to napravila.

Elena Brletić, Pula