Ana Kuhar: Cesta
Uvijek su svi pričali o nekoj cesti koju sam svaki dan vidjela kad sam išla u školu. Nisam znala kamo ona vodi. Pitala sam susjede i prijatelje, ali nisu znali ili bi mi samo rekli da ne zabadam nos tamo gdje ne treba. Željela sam to malo bolje istražiti. Sljedeći dan probudila sam se sva uzbuđena jer isplanirala sam da nakon nastave odem do te ceste. U školi sam cijeli sat razmišljala o toj cesti. Nisam uopće slušala što profesorica priča. Ploča mi je bila baš mutna. Mislim da smo pričali o Ivani Orleanskoj. Svi su već opazili da su mi misli negdje drugdje pa tako i profesorica. Došla je do moje klupe i oštro me pogledala. Odmah sam se „probudila.“
– “A o čemu ti razmišljaš, umjesto da pratiš nastavu?”
– “Ni o čemu profesorice, oprostite.”
Napokon je zvonilo, ali imali smo još 3 školska sata. Na engleskom i hrvatskom sam opet razmišljala i sanjarila o onoj cesti, a na francuskom sam čak malo u zaspala. Tako je to kad uopće nemate ništa zanimljivo za raditi u školi. Kada je konačno završila nastava potrčala sam kao da mi gori pod petama do one ceste. Stigla sam i brže nego što sam očekivala. Gledala sam u cestu i pomalo se i dvoumila. Htjela sam ići vidjeti do kud ona vodi, ali što ako je opasno. Odlučila sam ipak poći, bit će to jedna nova avantura, bar sam tako mislila. Počela sam hodati, ali odmah sam se razočarala. Oko mene bio je samo pustiš i tu i tamo poneki maslačak. Napokon, ugledala sam nekakvo svjetlucanje ili sam bar mislila da sam vidjela neko svjetlucanje. Bio je kraj ceste i ispred mene ogromna crna provalija. Trebala sam već biti doma na ručku, ali ja trošim vrijeme na ovo. Pa, ja sam maštala o nevjerojatnom pogledu. Plavom, prostranom moru gdje valovi jako udaraju o stijene i gdje se mogu čuti šumovi morske pjene. O zraku koji miriše na morsku sol. Te misli i žuborenje vode nije mi prestajalo odzvanjati u glavi. Sjela sam na kraju ceste i razmišljala kako bi lijepo bilo gledati sunce koje se polako spušta i kako tvori predivan zalazak sunca ružičaste, narančaste i nježno ljubičaste boje koja je malo podsjećala na tamno plavu, bilo je tu i nekih lijepih kremastih boja. Sada je ispred mene bio potpuno drugačiji pogled. Nisam ni znala da ću vidjeti ovakav prizor, nebo sivo da sivije ne može biti, samo što se ne spusti kiša. Mislila sam, ako je ovakvo vrijeme, a bome i ovakav jadan pogled, bolje je da se vratim kući da se moji ne bi zabrinuli. Polako sam koračala prema kući razmišljajući o svemu što sam željela vidjeti, a što sam na kraju vidjela, kraj ceste i to je sve. Valjda nije bilo suđeno da se nešto takvo meni dogodi, neka nevjerojatna avantura. Vratila sa se doma sretna, a oko mene cijela obitelj s hrpom pitanja:
– „Gdje si bila?”
– “Što si radila?“
Nije mi se baš dalo objašnjavati pa sam samo rekla da sam se šetala. Mislim da mi baš i nisu povjerovali, ali koga briga, ionako ništa nije danas onako kako bih ja željela. Odvukla sam se u svoju sobu i sjela na krevet. Izgleda da stvari nisu uvijek onakve kako bi mi željeli.
Ana Kuhar, Pula
