Dobar zmaj
Ja sam zmaj. Živim u Hrvatskoj, u gradu Puli. Imam već pet tisućljeća. Moj dom je jedna građevina. Sjećam se dana kada sam se rodio, pao sam iz gnijezda, a mama i tata nisu niti primijetili da me nema. Nakon nekoliko sati krenuli su me tražiti. Ja sam ih dozivao, ali nisu me čuli. Da krenem sad na ono što sam Vam namjeravao ispričati…
Okoliš oko mene iz dana u dan se mijenja. U početku sam živio na livadi, a jedina civilizacija bila je jedna građevina koju bi ponekad dvoje ili troje ljudi došlo doraditi. Oko te građevine sve je bilo puno šuma, livada, pašnjaka. Odjednom su se tu počeli doseljavati ljudi, usput da Vam kažem, nazivali su tu građevinu Arenom. Ljudi su se toliko počeli naseljavati da sam bio prisiljen preseliti se u Arenu. Ljudi su počeli uništavati svu prirodu u okolici Arene te je tamo sada ostalo još samo jedno stablo. Ljudi su počeli stvarati sve veću buku te su izmislili neke kutije na kotačima koje se kreću i stvaranju veliku buku. Počeli su stvarati sve više strojeva koji zagađuju zrak. Nisam to više mogao izdržati.
Poletio sam nekako niti sam znajući kamo. Gledao sam svijet oko sebe. Ljudi su se oko mene žurili, žurili, žurili… Uf, umalo da se nisam zabio u jedan neboder u Južnoj Americi! Primijetio sam da još ima biljnih vrsta, ali u puno manjim količinama nego što bi ih trebalo biti. Ima ljudi koji se još uvijek brinu o svijetu oko sebe, ali ima onih koji o njemu uopće ne mare. Nešto najružnije što sam vidio jest kako drže životinje u kavezima kako bi ih promatrali.
U tom trenutku postao sam ljut, bijesan i tužan. Odlučio sam im pomoći. Počeo sam ih izbavljati kada god sam mogao te sam ih odvodio na mjesto na kojem mogu naći svoja stada, domove, obitelji… Nadam se da sam im ulio malo nade u spas i malo sreće u ostatak života. Jednom, kada sam htio izbaviti jednog geparda, netko me tvrdim predmetom udario po glavi. Klonuo sam.
Probudio sam se. Bio sam u nekom laboratoriju u kavezu. Neki čovjek pored mene miješao je neku ružičastu tekućinu. Odvratan miris širio se prostorijom. Htio je da to popijem. Pobjesnio sam, razvalio sam vrata kaveza i pao na pod. Bio sam u panici. Čovjek me proganjao po prostoriji. Pridružilo mu se još troje ljudi. Svom snagom vinuo sam se u zrak, razbio prozor i poletio. Odlučio sam odustati od ideje da spasim cijeli svijet jer to nije bilo moguće.
Odselio sam se na jedan otok blizu nekog primorskog sela. Počeo sam s navikavanjem na život tamo. Vidim da ima još ljudi koji se brinu o onome što im je Bog dao. Nadam se da će se pojaviti još jedan „zmaj“ koji će pokušati ispuniti ovaj zadatak i pokušati pokazati ljudima vrijednosti našega planeta Zemlje. Pamtim one kojima sam pomogao da pronađu svoju sreću i sretan sam zbog toga. Sretan sam zbog toga što sam nešto pridonio ovom raznolikom, pomalo čudnom i nemilosrdnom, ali i punom tajni, svijetu.
Ivana Grgurević
OŠ Šijana, Pula
