Makedonka

7 sati navečer. Pakiram se za put. 1 kofer, 1 torba s hranom i 2 ruksaka za 5 dana u Sjevernoj Makedoniji. Autobus kreće u 8 s parkinga kod Konzuma. To je preko puta Šijanske šume, u dijelu Pule koji moji prijatelji (pravi Šijanci) zovu „Šijana država“. Konzum se nalazi odmah blizu izlaza iz Pule, što je dobro jer smo brže na autocesti. Izlazimo iz kuće i stavljamo stvari u gepek. Mama i tata će me odvesti do parkirališta. Nije im teško „oprostiti“ se od mene jer su već navikli da često puno putujem.
Vozimo se po gradu i prolazimo pokraj samih velikih trgovina: Kaufland, Plodine, Lidl i zgrada. Dolazimo do velikog kružnog toka. Ogroman je i više nije ružan kao što je nekad bio, sav od zemlje, sad je pun cvijeća i obnovljen. Po njemu su stupići koji mijenjaju boju. Dok se vozim okolo imam dojam kao da se boje mijenjaju u toj brzini vožnje i to mi je baš zanimljivo i lijepo. Napokon smo došli i do tog famoznog Konzuma. Kao i uvijek, među prvima smo.
Putujem s KUD-om Uljanik. Nastupamo u Ohridu. volim putovati s njima jer je uvijek veselo i ležerno. Vrata od busa se otvaraju i možemo unutra. Naravno da želim sjediti negdje više iza, ali kao i uvijek nema mjesta. Ipak, uspjela sam se dočepati mjesta na kojem skoro i uvijek sjedim, a to je sredina koja ide prema iza. Neću sjediti sama. Čekam da dođe Debora. S njom uvijek sjedim kad putujemo. Konačno je i ona došla, pa možemo krenuti. Sjela je pokraj mene sva zadihana. Krenuli smo. Mašemo roditeljima i lupkamo po prozorima kako bi nas vidjeli.
Naša tajnica, Emanuelita, koju svi zovemo Mita jer je kraće i slađe, ustaje i počinje nas prozivati i prebrojavati. Pošto je sredina 7. mjeseca zalasci sunca traju duže i kasno zalaze. Još se uvijek vidio zalazak sunca pa sam ga slikala i stavila na Instagram story: „Via Republic of Macedonia“. Nikad ne sjedim do prozora jer ne volim. Imam nekakav klaustrofobičan osjećaj i više volim sjediti do prolaza. Tako sam i ovaj put sjela tamo. Razgovarala sam puno i dugo s Deborom dok mi se nije počelo spavati. U normalnim uvjetima mi se nikad ne bi počelo spavati, ali prije puta sam uzela tabletu protiv mučnine jer mi uvijek u vožnji koja traje duže od 3 sata postane slabo. Od tih se tableta jako brzo zaspi. Ne volim spavati u busu jer uvijek propustim sve nabolje trenutke koji se događaju, tamo na kraju busa. Odlučila sam da se neću prepustiti spavanju i iako nisam bila do prozora, gledala sam kroza nj i vani vidjela cestu, samo puno dugačkih, sivih cesta. Još sam tako gledala kroz prozor dok mi glava nije počela padati i na kraju sam ipak zaspala, nekakvih sat vremena.
Probudila sam se taman kad smo došli u Ravnu Goru. Inače sam navikla Ravnu Goru viđati samo u zimskim izdanjima. Zatrpanu snijegom i toliko hladnu da mogu vidjeti svoj dah dok dišem, ali to nije ovaj put bio slučaj. Iako je bio 7. mjesec, u Ravnoj Gori nije bilo baš toplo, zapravo, vani je bilo ledeno. Bio je mrak pa nisam baš puno mogla vidjeti osim svjetlećeg stajališta tj. benzinske crpke. Samo se u daljini vidjela šuma koja je izgledala pomalo jezovito u mraku. Išli smo svi na WC. Debora i ja smo se naravno slikale za Instagram story. Ništa bez toga. Kupila sam si ledenu kavu kako bi se malo razbudila, ali takva kakva jesam, odmah sam se uprljala. Ostalog dijela puta se baš i ne sjećam jer sam naravno zaspala. Probudila sam se kad smo bili na hrvatskoj granici sa Srbijom.
Idemo preko Srbije zbog autoceste. Na granici je bila velika gužva, gomila autiju stajala je u redu ispred nas. Napokon kad smo došli i mi na red, nakon nekih 45 minuta, morali smo izaći van i predati osobne. Došao je red i na mene, predala sam osobnu. Za šalterom je bio muškarac i pogledao me, ali ne nekakvim ružnim procjenjivačkim pogledom nego najnormalnije moguće, samo me pogledao. Još uvijek je bio mrak, nekih 1 ujutro. Svi smo bez problema prošli i krenuli dalje. Stali smo na nekoliko stajališta u Srbiji. U jednom je bilo dosta ljudi jer se kuhala friška hrana. Pročitala sam da imaju juhe, čak i maneštru, hamburgere, meso ispod peke, ćevape i još puno toga. Nitko nije uzeo ništa za jesti pa smo ubrzo krenuli. U Sjevernu Makedoniju ušli smo oko podneva, ali još nas je dug put čekao do Ohrida. Vozili smo se još satima do sljedećeg stajališta. Došli smo u nekakav restoran. Pola nas je otišlo na WC, a druga polovica je ostala vani. U daljini su bile ogromne šume i brda. Bilo je baš lijepo i nekako smirujuće.
Kad smo se vratili, u busu je počela prava fešta. Kako KUD nikad nigdje ne ide bez svojih tamburaša tako ni oni nigdje ne idu bez svojih tamburica. Iz djela za prtljagu su na stajalištu izvadili svoje tamburice. Svirali su i svi smo pjevali i veselili se. Starogradske, sevdasi, narodne pjesme, cijeli je bus odjekivao našim veseljem. U Ohrid smo napokon stigli negdje oko 4 i pol, ali naš hotel je bio u Peštanima, malom turističkom naselju izvan grada. Do tamo se može doći jedino prolaskom kroz Ohrid. Ohrid mi se čini kao jako lijep grad za život i ima neku svoju posebnu energiju. Jedini dio koji mi se nije svidio je onaj najnoviji. Samo visoke bijele i sive zgrade i apsolutno ništa drugo za vidjeti. U 5 sati stigli smo u Peštane u Hotel Desaret. Čekali smo dobrih pola sata da nas smjeste u sobe. Hotel je u 2 krila. Mi smo bili u starijem krilu, a u novom krilu imali smo restoran i terasu koja je bila predivna. Pogled se pružao na plavo čisto Ohridsko jezero koje je ogromno. Imala sam dojam kao da gledam u more. U plićaku jezera bilo je puno visoke friške zelene trave i žute trstike kao u nekoj prašumi. Hotel je imao predivnu plažu. Kada je obasjava sunce svojim zrakama, pijesak postane potpuno zlatan. Bila sam u trokrevetnoj sobi s Deborom i Natalijom. U sobi su bili veliki ormar i televizor, ali nažalost samo s makedonskim programima. Na balkon nismo mogle ući jer se ključ zaglavio. Pozvale smo hotelskog majstora koji je došao sa spremačicom. Uspjeli smo se sporazumjeti, jedva. Na kraju su nam popravili vrata od balkona. Cijela soba bila je puna prašine i kada je na nekim mjestima bila potpuno crna. Mita je ušla u našu sobu i rekla nam da se spustimo dole na večeru i da ćemo svi biti tamo do 7, a u međuvremenu će nam se sobe očistiti. Hrana je bila jako ukusna i bilo je raznovrsnog izbora. Nakon večere smo se svi slikali na terasi i plaži i onda otišli u šetnju. Išli smo u centar Peštana. Bilo je tu pizzeria, kafića, hostela i apartmana, To je turističko mjesto i zato je sve bilo puno ljudi. Zalazak sunca je bio predivan, ružičasto ljubičast. I tako smo došetali uz plažu natrag do hotela. Vratili smo se u sobe raspakirati i onda smo otišle na balkon. Još uvijek je bio dan. Navečer tamo zna biti jako friško i prohladno kao što je bilo i tada na balkonu. Družili smo se svi zajedno u susjednoj sobi i dočekali prijateljev rođendan. Točno u ponoć došli su tamburaši i zasvirali pjesme, Mita je donijela prefora šarenu tortu sa svjećicama i svi smo uživali. U moju sobu došla je prijateljica Erika i rekla da ju je stalno bolio trbuh pa je popila 2 lekadola, ali mislim da joj nije bilo baš dobro jer se stalno smijala, a ja sam se stvarno htjela naspavati pa smo se zamijenile.
Probudila sam se u sobi s Chiarom i Nikolinom i bila sam baš lijepo naspavana. Otišli smo na doručak, a zatim na bus. Danas je bio dan za razgledavanje grada. Prvo smo upoznali našeg vodiča, Kirila, koji nas je odmah uputio u tvornicu ručno rađenog papira. Tamo nam je jedan stariji čovjek pokazao proces izrade papira i pogledali smo prodavaonicu. Bilo je tu slika s prizorima Ohridskih ulica, makedonskih nošnji, pejzaža i još puno toga. Kasnije smo otišli do prodavaonice, točnije muzeja Ohridskih bisera. Tamo nam je jedna žena objasnila povijest i izradu Ohridskih bisera. Čak su i neke kraljice nosile te bisere. Ima ih u običnoj bijeloj, svijetlo ružičastoj i tamno plavoj boji. Penjali smo se po popločanoj stazi nekih 2 sata, sve dok nismo stigli do Antičkog kazališta. Dosta je veliko kazalište i zato se tamo jako često održavaju koncerti. Pomalo sliči na Malo rimsko kazalište u Puli. Popeli smo se još gore i došli do ogromne Samuilove tvrđave.
Podijelili smo se u grupe i popeli na vidikovce. Pogled je bio predivan, na plavo Ohridsko jezero, sve kućice i grad. Slikali smo se i sišli dolje. Otišla sam na jedan puteljak i slikala se tamo, da mi u pozadini bude ogroman pogled na Ohrid. Kada smo se spuštali s tvrđave prema gradu vidjela sam jednu kuću ispred čijih je vrata bila hrpa tegli s cvijećem. Bilo je tu grmova s malim ljubičastim cvjetićima i velikih tegli. Imala sam dojam kao da sam vidjela kuću od cvijeća. Svratili smo i do crkve sv. Sofije koja je jako velika. Pokraj ulaza u crkvu nalaz se jedna rupa u koju se mogu ubaciti novčići. Ograđena je drvenom ogradom kako netko ne bi pao unutra. Ulaz u crkvu plaća se 2 eura. Unutra je odlična akustika. Po stropu su freske plavog neba, oblaka i anđela. Ispred crkve se nalaze uređeni vrtovi, ali ipak meni najljepše od svega je zasađeno stablo u sredini vrta. Oko njega su žuti cvjetovi i grmići.
Vratili smo se u hotel na ručak. Popodne su se svi htjeli okupati u Ohridskom jezeru pa smo otišli na plažu. Jezero se prostiralo u nedogled, a sunce je jako žarilo. Inače imam dosta osjetljive oči pa mi smeta kad je baš jako, tako da sam zbog toga kihnula sigurno jedno 6 puta za redom. Ja se nisam kupala već sam se samo sunčala i potapala noge. Popodne tog dana imali smo nastup u jednom parku u centru grada. Nastup je prošao odlično, ali je nakon nas bilo još puno previše izvođača da bismo ih sve pogledali. Vratili smo se do busa, gdje smo se presvukli. Odlučili smo se malo prošetati po gradu. Na šetnici uz jezero bili su štandovi s palačinkama i vaflima tako da smo pokupovali sve što se moglo. Polako smo se vraćali prema busu. Bilo je toliko hladno, a ja sam bila u kratkim hlačama tako da mi je Mita posudila svoju jako dugačku traper jaknu. Došli smo do busa i uputili se natrag u hotel gdje smo svi odmah zaspali jer smo bili jednostavno previše umorni.
Sljedećeg dana ponovno smo krenuli rano ujutro kako bi uhvatili brod koji će nas odvesti do manastira Sv. Nauma. Brod nismo čekali baš jako dugo. Na putu do manastira stali smo u „Zavalu kostiju“. Tamo se nalazi „Muzej na voda“ u kojem su ostatci neandertalaca. Muzej je napravljen kao mnogo sojenica što je jako zanimljivo i nikad prije to nisam vidjela. Nije nas mnogo sišlo dolje kako bi razgledali muzej, većina je ostala na brodu. U muzeju su bile različite nastambe kojima su se služili praljudi i čak sam vidjela prepariranog medvjeda koji uopće nije izgledao strašno.
Kad smo završili s razgledavanjem vratili smo se na brod i krenuli dalje. Napokon smo došli i u manastir sv. Nauma. Pri ulasku u sam manastir vidjeli smo mnogo ogromnih paunova, bili su očaravajući. Sve je bilo prepuno turista. Ulaz je za djecu bio besplatan. Otišli smo u crkvu manastira, sve je bilo prepuno fresaka i ostataka istih. Bilo je jako šareno. Već smo svi imali kupaće kostime jer nam je odmah ujutro bilo rečeno da ćemo se ovdje kupati.
Zaputili smo se na plažu, ali tada smo shvatili da nam fali jedan član, Mate, osmogodišnji dječak. Odmah smo ga počeli tražiti. Našli smo ga na mjestu gdje smo bili tek na početku, kad smo došli, odvojio se od grupe. Konačno smo mogli krenuti na plažu. Svi smo se odlično zabavili i okupali. Otišli smo na sladoled, a onda ravno na brod koji je već bio skoro pun putnika.
Ovaj put sjela sam gore i gledala kako mirno plovimo do Ohrida.
Navečer, nakon večere imali smo veliko druženje s ostalim KUD-ovima. S Poljacima smo otplesali polku. Trajala je sat vremena, prešla sam svakoga po 3 puta dok smo plesali. Druženje je počelo u 8 navečer, a trajalo do 3 ujutro. Noge su me sljedećeg jutra ubijale, dobila sam i upalu mišića, ali vrijedilo je jer se nikad u životu nisam toliko zabavila. Sljedećeg jutra uputili smo se u Strugu, mali grad u blizini Ohrida. Tamo smo došli za otprilike 2 sata. Podijelili smo se u grupe i krenuli razgledavati grad. Vidjela sam ogromnu tržnicu koja je potpuno drugačija od one pulske. Nalazila se u jednom prostoru koji nalikuje na parkiralište od Kauflanda. Osim voća i povrća tamo se mogu pronaći i slastice te razne kućanske potrepštine. Nakon razgleda Struge uputili smo se u manastir sv. Bogorodice u Kalishti. Ušli smo unutra i poslušali jedno predavanje o crkvi. Bila je prekrasno i kičasto uređena, baš kako i nalikuje jednoj pravoslavnoj crkvi. Prepuna fresaka i slika. Vratili smo se u hotel na ručak i spremili za grad.
Naime, odlučili smo otići u Ohrid u šoping. Imali smo 4 sata slobodnog vremena. Kupila sam puno stvari: razglednice, komad ručno rađenog papira s naslikanom makedonskom ulicom, naušnice tj. prave ohridske bisere za mamu, veliko pakiranje rahat lokuma za tatu i još puno toga. U hotel smo se vratili svi izmoreni.
Sljedećeg jutra bio je povratak za Pulu. Krenuli smo u 11 ujutro. Na putu smo u Makedoniji stali na jednom odmorištu kako bismo potrošili sve makedonske denare. Kupila sam još malo razglednica i jedan privjesak za ključeve. Makedonija mi se jako svidjela. Svidio mi se Ohrid, njihova kultura, jezik, njihov ritam života, apsolutno sve. Nadam se da ću se jednog dana opet vratiti tamo. U busu mi je bilo jako dosadno pa sam objavila 5 slika iz Makedonije na Instagramu. Nakon par sati pogledala sam komentare ispod slika, svi su mi pisali da izgledam kao prava Makedonka.

Ana Kuhar, 1a
ŠTUT, Pula