Zmajčekova i Lukina pobjeda
Prije mnogo, mnogo godina, u gradu Požegi živio je dječak Luka. On je bio nestašan dječak koji je svoje vrijeme volio provoditi igrajući se na obalama rijeke Orljave ili na obroncima Požeške gore. Zanimalo ga je sve oko njega. Rado se igrao i s djecom i sa životinjama, ali je i rado vrijeme provodio sam.
Jednom je tako šetao Požeškom gorom i naišao na veliko jaje. Nije mu bilo jasno što bi to moglo biti. Promatrao ga je i čudio mu se. Razmišljao je kakva bi to ptica mogla snijeti tako veliko jaje. Nije dugo čekao na odgovor. Dok je kuckao prstima po njemu, jaje se počelo otvarati. A iz njega nije izašla ptica…Izašao je zmaj!
Luka se iznenadio. U početku je bio u strahu, ali ga je razigrani zmaj osvojio na prvu. Oko njih nije nikoga bilo. Luka je čekao da se pojavi zmajeva majka ili otac, ali nigdje nije bilo nikoga. S obzirom na to da je počela padati noć, bilo mu je žao ostaviti zmaja samog stoga ga je ponio sa sobom kući. Zmaj je bio malen pa mu je dao ime Zmajček. Tom je imenu uskoro dodao i ime Pozojček jer ga je zmaj uvijek pozorno slušao i pratio svaki njegov korak.
Godine su prolazile i njih su dvojica postali nerazdvojni prijatelji. Ljudi su ih rado viđali i svatko ih je volio jer su uvijek bili spremni pomoći kada god i što god je trebalo.
Kada je Luka odrastao, odlučio je postati svećenik. Kako je uvijek pomagao drugima i rado dijelio sve svoje, pridružio se požeškim fratrima. I za vrijeme svoje svećeničke službe je nastavio pomagati druge, ali i hrabro se suočavao sa svakakvim opasnostima stoga ga stanovnici Požege prozvaše Sokolom. Naime, za Lukina života, Požega je bila pod opsadom Turaka i nikako se nisu mogli riješiti turske vlasti. Niti su Turci voljeli Luku niti je Luka volio njih. Već je bio ljut zbog toga i danonoćno je razmišljao kako bi pridonio oslobođenju grada. Noćima nije spavao, dugo je bio budan, već je postao jako nervozan. Zmajček je osjetio njegovu nervozu i žarko mu je želio pomoći. Nije dugo čekao.. U rano jutro, davnog 17. stoljeća, Luka je bio spreman za istjerivanje Turaka iz grada. Dana 12. ožujka fra Luka Ibrišimović podiže Požežane, pa naoružani snažnom voljom i željom za pobjedom, krenuše u napad. Požežane je predvodio hrabri Luka uz pomoć svog prijatelja zmaja koji je nosio požešku vojsku na svojim leđima. Napad je krenuo s obronaka Požeške gore. Turci nisu imali šanse. Bježali su glavom bez obzira, što u strahu od zmaja što u strahu od požeške vojske. Nadmoćna je turska vojska doživjela poraz i pobjegla brzo, brže, najbrže.
U spomen na svog osloboditelja i bitku koja se odigrala na brdu iznad Požege ono je prozvano Sokolovac.
Kada se popnete, danas, na njega, vidite prekrasan slavonski gradić okupan sunčevim zrakama i okružen gorama. Ponekad, s vremena na vrijeme, dogodi se da nešto zakloni Sunce. Pogledate li u nebo, nije oblak. To se samo javlja Zmajček. Šalje pozdrav s neba, u svoje i Lukino ime i daje do znanja kako je još uvijek tu, čuva Požežane i ne da da im se više ikada itko približi.
Priču osmislile učenice OŠ Antuna Kanižlića, Požega, Područna škola Vidovci :
Nika Soldo
Matea Nikolaš
Mia Primus
Marija Krnjić
Ena Mikić
učiteljica: Ksenija Teskač
