Andrea Berić: Ana i zla Reksija

Običan, pomalo dosadniji dan u školi. Sat povijesti, ispravljanje ocjena onih koji uvijek čekaju zadnji dan. Marljivi su mogli biti na mobitelu ili zabaviti se na neki drugi način. Ana je sjedila u zadnjoj klupi i čitala modni časopis. Tugaljivo je gledala sve te lijepe, ispijene manekenke, njihova vitka tijela. Sama je željela biti poput njih, mada je bila skladne građe i zgodna srednjoškolka. Već danima je bila na dijeti koju je sama osmislila, tj. svaki dan izbacivala je sve više ,,nečistih namirnica.” U početku je bila vrlo gladna, a sada se već priviknula na strogi režim. Zadnji sat imala je slobodni i prihvatila je prijedlog prijateljica da odu u slastičarnu. Naručila je samo kratku kavu dok su ostale djevojke bez premišljanja uzele svaka po slastan komad torte i čokoladni frape. Ana je ovaj put kao izgovor rekla da joj je pokvaren zub pa izbjegava slatko, a ostale cure su to ravnodušno odobrile. Promatrala ih je kako uživaju u slasticama i unatoč tome su vitke, dok je ona oduvijek muku mučila sa ,,šlaufom” na trbuhu i ostalim oblinama na tijelu.Unatoč svemu bila je ponosna na sebe svaki put kada bi odbila tzv. štetnu hranu, misleći da si time čini samo dobro. Kod kuće je također jela u malim količinama govoreći da je prigrizla nešto na putu kući. U sobi je imala veliko ogledalo pred kojim je znala provesti minimalno 2 sata dnevno nalazeći sve same mane od kojih više od polovicu nije postojalo. Maštala je o idealnoj mršavosti i nije pomišljala na odustajanje dok ne postigne zadani cilj. Koristila je svaku priliku da se kreće, vježba u nadi da će potrošiti dodatne kalorije. Polako joj je ponestajalo izgovora zašto ne jede kao prije i ostali u njenoj okolini primijetili su da nešto nije u redu. Vremenom je znatno oslabjela te joj je odjeća postala široka. Ona je sve to promatrala sa širokim osmijehom, pucajući od ponosa što je ,,uspjela.” Nije primijetila da je izgubila dosta prijatelja jer je odbijala pozive na pizzu/tulume znajući da će tamo biti u opasnosti od nezdrave hrane i pića. Postala je sama sebi centar svijeta, slijepo prateći samo svoju iluziju savršene figure. Mislila je da će na taj način konačno zavrijediti ljubav i poštovanje koje nikada nije iskreno osjetila. Žestoko se svađala s obitelji, poznanicima, ma svima koji su joj htjeli pomoći. Vidjela ih je samo kao neprijatelje koji joj žele stati na put u ostvarenju snova. Djelovalo joj je kao da postaje sve snažnija iz dana u dan, a zapravo je bivala sve slabija. Gubila je sposobnost logičkog zaključivanja, trebalo joj je dugo da se sjeti banalnih stvari, hodanje je postalo pravi izazov… I dalje nije bila zadovoljna svojim izgledom, čak i kad su se već nazirala rebra još uvijek je vidjela salo na trbuhu. To jednostavno više nije bila Ana. Postala je hodajući mrtvac blijede kože, tankih udova i ispijena lica. Tko zna dokad bi potrajala ta agonija da se jednoga dana nije onesvijestila na hodniku škole i bila hitno hospitalizirana. Doktori su očitali poštenu lekciju njenim roditeljima koji nisu na vrijeme reagirali već su čekali skoro najkritičniju točku njene bolesti. Rehabilitacija je potrajala mjesecima. Ana i dalje nije bila svjesna da je ono što je ona smatrala samo običnom dijetom, zapravo bio početak poremećaja prehrane. Imala je sreću što nije još dublje zaglibila. U školi su joj svi izašli u susret te je uspjela nadoknaditi gradivo. Trebalo joj je puno vremena da se vrati u prijašnje, normalno stanje. Usvojila je zdrav odnos prema hrani i tjelovježbi te shvatila koliko kriva slika o samoj sebi može biti vrlo opasna. Također zna da se bolest tijekom života može vratiti, tj. emotivna kriza u budućnosti može se ponovno manifestirati u tom obliku. Nada se da se normalna Ana nikada više neće udružiti s Reksijom.