Priče obitelji Klarić iz Novog Golubovca

Mlada književnica

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije bilo te vijesti koja me sasvim potresla. Na kraju školske godine, sasvim iznenada roditelji su mi rekli da se poslije školskih praznika selimo u Irsku.
Dogodilo se to zadnjeg dana nastave. Bila sam vesela i pucala od sreće, ne znam kako bih vam to opisala. Zadnji dan nastave omiljen je svakom učeniku, no nakon onih riječi, koje su izgovorili moji roditelji ( “ Poslije školskih praznika selimo se u Irsku”), moje veselje pretvorilo se u tugu, koja je obojila moje srce crnim bojama, tako brzo, kao u sekundi.
Sretni vitezovi su izgubili i pretvorili se u vitezove tuge. Nisam znala što ću, ni kako ću. Počela sam plakati, plakati i plakati, jednostavno nisam se mogla suzdržati. Krokodilske suze su samo tekle. Mama me smirivala i rekla mi je : “ Netko takav kao ti, da-baš ti, moje posebno dijete, ovo će ubrzo preboljeti, sigurna sam. “ Razmišljala sam o tome u sebi svaki dan, ali ne samo o tome da se selimo, već i o maminim riječima. One su me ohrabrile i u mom srcu stvorile nove vitezove sreće. Prijateljima nisam baš ništa govorila, jednostavno, nisam ih željela povrijediti.
Nekoliko tjedana kasnije, ili točno, 01.srpnja 2019. godine osvanuo je taj moj dan, sasvim poseban dan, moj 13. rođendan! Slavila sam ga kod bake, jer je stan u kojem živim malen. Došlo mi je mnogo prijatelja, skoro cijeli razred ( u razredu nas ima trideset). Toliko smo pjevali i veselili se, u potpunosti sam postala sretna, da je moje zabrinuto srce, barem nakratko, opet obuklo šarene, vesele boje.
Svaki dan traje kratko, ali ovaj kao da je trajao najkraće. Novo jutro me vratilo opet na početak, za mene je postojalo samo razmišljanje i razmišljanje, tuga i samo tuga.

I došao je kraj školskih praznika. Čujem glas iz majčine sobe : “ Bruna, spremaj se, putujemo za 4h.” Čula sam te riječi i tada sam shvatila da je to sada stvarnost. Spakirala sam kovčege i oprostila se s najdražima. Susjed nas je vozio u zračnu luku, avion je poletio u 15 sati. Putovali smo oko tri sata. Prvi sam put putovala avionom pa sam bila vrlo uzbuđena. Stigli smo u Dublin, bio je to dosta veliki grad, činio mi se puno veći od Splita. Smjestili smo se u jedan stančić, a kakav je bio – bolje da ne znate. Bila sam tužna. Nakon tri dana počela je škola. Morala sam ići : “ Uh! “, uzdahnula sam prije dodira na pločnik koji vodi do nove škole. Izgledala je zanimljivo i uzbudljivo, ali opet bilo me mrvicu strah, zapravo, poprilično strah ako ćemo iskreno. Ušla sam s učiteljicom u svoju učionicu. Predstavila me učenicima. Sjela sam pored svog novog prijatelja, Filipa. Rekao mi je da je i on doselio iz Hrvatske, pa smo se bolje upoznali i postali najbolji prijatelji. Nekoliko tjedana kasnije bilo je mnogo zadirkivanja, ali pokušala sam to ignorirati. Filip mi je ipak bio samo prijatelj.

Kada mi je kod kuće bilo teško, uzela bih papir i olovku i pisala priče. Moja prva priča zvala se “Suncokret”, jer je jedna djevojčica o kojoj sam pisala obožavala suncokrete. Dugo niti jedno djelo nisam nikome pokazala, bilo me sram, ali sam tom sramu stala na kraj. Jednog dana sam učiteljici pokazala sva svoja djela. Ona me pohvalila, prepoznala moj talent i pomogla mi da uspijem. Postala sam uspješna, mlada književnica. Tada su svi koji su mi se rugali pali još niže i molili me za oprost.

Pobijedila sam sve svoje strahove i uspješno se izborila za svoje mjesto pod zvijezdama.
U svakoj mojoj knjizi, a i u životu, vitezovi sreće uvijek pobjeđuju.

Kiara Klarić, 11.godina, 6.razred
OŠ “ Cestica “

Cirkus u malom mjestu

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da se toga dana nije dogodilo nešto strašno, no krenimo redom, ispočetka…
Svitalo je prekrasno, ljetno, s velikom žutom “loptom” s istoka obasjano jutro. Malo živopisno mjestašce u prekrasnom, zelenom Hrvatskom zagorju, polako se budilo. Budili su se i njegovi mještani, bio je to velik dan za njih, možemo reći, povijestan.
U njihovo malo mjesto dolazi pravi, svjetski poznati cirkus. Cirkus koji je pohodio svjetske velegradove, New York, London, Berlin, Pariz… i tamo oduševljavao svoju publiku, a sada dolazi u malo mjestašce, s niti dvije tisuće stanovnika. Prilično nestvarno, ali istinito.
Naravno, to je bio događaj kojem su se najviše veselili najmlađi stanovnici, a hvala Bogu, zadnjih godina, to se mjesto obogatilo tim najvećim bogatstvom, djecom, u velikom broju. Bilo ih je tu, od onih najmanjih, najslađih, čiji govor ( bolje reći plač) je uveseljavao njihove roditelje, ali i mještanima mamio osmijeh na lica, time pokazujući da naše malo mjesto “živi” i da ima svijetlu budućnost ispred sebe. Osim njih bilo je tu i dosta onih većih, koji su svakodnevno napuštali mjesto radi potrebe školovanja i rada u većim središtima, ali su se jednako tako, svakodnevno vraćali sa svojim doživljajima i novim iskustvima stečenim u gradovima u svoje, ipak, najdraže mjesto.
No, bilo je tu i onih koji nisu spavali, već su mukotrpno radili, ne bi li sve bilo spremno na vrijeme, ne bi li domaći mogli uživati u predstavi koja je ispred njih. Naravno, to su bili vrijedni zaposlenici cirkusa.Stigli su dva dana prije predstave, praćeni s četiri ogromna kamiona. Bilo je to zaista impresivno za vidjeti. Veliki asfaltni plato koji je bio namijenjen za postavu svega, bio je krcat. Radnici su vrijedno, strpljivo, nadasve precizno, komadić po komadić uklapali u cjelinu, rezultat će biti velebna arena, mjesto izvedbe predstave, mjesto gdje će se smjestiti svi mještani i uživati u predstavi.
U dva kamiona bili su smješteni i glavni akteri, prekrasne životinje. Njihovi kamioni izgledali su poput hotela i životinje su zaista mogle uživati u putovanjima i u odmorima između predstava.
Glavna zvijezda cirkusa bio je majmun Johny. Umiljata, ali izgledom moćna i snažna čimpanza. Johny je bio zadužen za najveće, najstrašnije atrakcije i akrobacije u zraku, točku koja je već naveliko bila poznata po cijelom svijetu i svi su ju htjeli vidjeti uživo.
Sad dolazimo do dijela da se dogodilo “nešto strašno”. Uobičajeno je bilo da se u danu kada je predstava, ujutro, obave generalne probe i vježbe svih sudionika predstave kako bi sve proteklo u savršenom redu i kako bi svi spremni dočekali ono glavno, izvedbu predstave pred svojom dragom publikom.
Toga jutra, čovjek koji je bio zadužen za našu glavnu zvijezdu, Johnya, došao je do njegove “hotelske” sobe kada u nevjerici, čimpanze tamo nije bilo. Zavladala je prava panika. To se nikad prije nije dogodilo. Bez Johnya predstava jednostavno nije moguća. Od tog trenutka otkazane su sve vježbe i svi su se dali u potragu. U akciju potrage priključili su se i svi dragi mještani, posebno angažirana bila su djeca, tim više što im je taj događaj unio tugu u njihova mala srdašca i bili bi uvelike razočarani da se predstava ne održi, a ujedno da i ne upoznaju Johnya uživo. Pretraživao se metar po metar, kutak po kutak malog mjestašca. Zazivalo se glasno njegovo ime, ali bezuspješno. Vrijeme je brzo prolazilo, nade u pronalazak i održavanje predstave bile su sve manje. Na drugom kraju mjesta, skupina djece na čelu s djevojčicom Kiarom krenuli su u potragu na svoje omiljeno, malo zabačeno mjesto, poznato djeci kao njihovo omiljeno mjesto za igru skrivača. Bilo je to zapravo prekrasno mjesto, zelena gusta šuma, malo kristalno čisto jezero, drvena kućica u podnožju, ali i jedna kućica smještena na drvetu. Ta kućica bila je zaista prekrasna, a ujedno je imala i preudoban krevetić, mjesto gdje su se djeca obožavala odmarati, pa čak i odspavati.
Kiara se popela gore i u čudu ugledala čimpanzu Johnya kako bezbrižno i duboko spava. Pokraj njega bila je hrpa kora od banani. Johny se fino prejeo i pao pod “čari” toga kreveta i utonuo u san. Kiara je bila presretna, pronašla je Johnya. Odmah je obavijestila prijatelje koji su skakutali od sreće. Izgleda – predstava je spašena. Ubrzo su tamo stigli i voditelji cirkusa koji su nježno probudili Johnya i odveli ga na mjesto održavanja predstave. Svi su se sretni vratili iz potrage i počeli polako puniti cirkusku arenu. Kiara i njezini prijatelji dobili su počasna mjesta. Neopisiva sreća i zadovoljstvo bilo je očito na licima svih mještana. Predstava je napokon mogla početi. Uzdasi oduševljena i gromoglasni pljeskovi prelamali su se iz točke u točku. Stiglo se i do posljednje točke. Bio je to šlag na torti, nastup odmornoga Johnya. Johny kao da se htio iskupiti za svoju nepodopštinu i izveo je točku za pamćenje. Njegove vratolomije i akrobacije u zraku doslovno su “izuvali publiku iz cipela”. Da bi predstava u ovom malom mjestu ostala posebna i zapamćena pobrinuo se Johny. To nikada nigdje nije napravio. Doveo je Kiaru na pozornicu i s njom izveo jednu točku. Kiara mu se posve prepustila i vjerovala mu u potpunosti i makla je strah iz sebe. “Letjeli” su međusobno zrakom i uživali u zajedničkoj točki. Dobili su prave ovacije, a Kiara je za sebe dobila uspomenu koju će pamtiti cijeli život.
Nakon predstave mještani su u tu čast pripremili pravu zagorsku gozbu za sve. Bila je to prava prilika za međusobno druženje, prepričavanje današnjeg “ludog”dana.
Veselje i zabava nastavila se do dugo u noć.

Velimir Klarić, tata