Priče obitelji Završki iz Mača

Moj prvi Znanstveni piknik

Bio bi to još jedan sasvim običan dan da nije magično osvanuo dan za otkrivanje velikih znanstvenih tajni. Na početku sedmog razreda najviše sam se bojala Fizike kao jednog od novih tajanstvenih predmeta. Pretvaranje mjernih jedinica za mene je bila prava znanstvena fantastika, faktor X. „Manja u veću, veća u manju, dijelim ili množim?“ izbezumljeno se pitam svaki put. Bojala sam se hoće li mi te krive mjerne jedinice priskrbiti pravu školsku jedinicu. Nisam baš najbolje započela s tim predmetom. Na sreću, fizikalni su zakoni podložni promjenama, zamjenama i ograničenjima, te je bilo pravo znanstveno otkriće da negdje gore za mene, na povećanoj gravitacijskoj energiji, postoje i petice. Zbog toga sam s veseljem i opušteno, toga jutra, krenula na svoj prvi Znanstveni piknik.

„Ustani“, vikala je majka, „sedam je sati!“ Sedmi razred. Sedmi po redu Znanstveni piknik. Koje li simbolike! „Koja li će se energija samo proizvesti do kraja dana?“ pitala sam se. Totalno sam bila naelektrizirana za najveću manifestaciju popularizacije znanosti u Hrvatskoj, ove godine na Jarunu. Već u startu mi se, zbog otkrivanja znanstvenih tajni, pozitivno digla kosa na glavi i osjećala sam se kao Albert Einstein. Sve oko mene privlačilo me kao magnet i pogled mi je strelovito jurio po mnogobrojnim štandovima, edukatorima, posjetiteljima, čak i jednom psu kao vjernom i znatiželjnom čovjekovom pratitelju. Za moje oči, koje su išle lijevo-desno, gore-dolje kao ovješene ping-pong loptice na dinamometru, to je bila prava znanstvena zabava na otvorenom. Na sve pikničare budnim je okom pazio vječni animirani lik, Profesor Baltazar, najsimpatičniji znanstvenik piknika i glavni popularizator znanosti u Hrvatskoj. „Ja ove godine slavim svoj 50. rođendan“, tiho nam je, ali ponosno, bio govorio. Dan mi je bio ispunjen brojnim maštovitim radionicama, izložbama, edukacijskim predstavama. Sve je bilo puno zabave i stečenog centripetalnog vrtloga znanja na jednom mjestu dok nas je centrifugalna sila razbacivala svuda po Jarunu. Širom otvorenih usta oduševljeno sam pokusom utvrđivala već dokazano, kao naprimjer, da se šibica zapali pomoću Sunčeve topline i povećala. „Ljudi moji“, u žaru sam bila, onako iz čista mira kao da sam otkrila Ameriku, povikala, „pa Zemlja je okrugla!“ Bila sam, kao malo dijete, oduševljena banalnim stvarima, kao npr. zavirivanjem u mikroskop i proučavanjem oku nevidljivih stvari nasuprot  velikim dijelovima broda. Mogli smo i naučiti napisati svoje ime i prezime pomoću Morseovog i binarnog koda te napraviti i narukvicu, ogrlicu ili privjesak genetskim kodom. To je posebno bilo zanimljivo djevojkama, kao i da miješanjem osnovnih boja u tamnoj kutiji (crvene, plave i zelene) nastaju sve boje na našem zaslonu. Mogli smo se u mislima vratiti u rano djetinjstvo zavirivanjem u kaleidoskop i uživati u različitim, raznobojnim, vizualnim oblicima. Dok je djevojke očarala i nevidljiva tinta za pisanje tajnih poruka, momci ko’ momci htjeli su rasvijetliti cijelu situaciju svjetlosnim fenomenom i razotkriti čistu logiku. Svoju su snagu htjeli odmjeriti sa snažnim djelovanjem magnetskog polja i zadiviti ih pravim spektaklom. Nisu se obeshrabrili ni u pokusu s ukliještenim balonom na krevetu s čavlima.  Na sve su strane virile žice, miješalo se i dimilo. U toj znanstvenoj čaroliji čarobnih detalja osjećala sam se kao da vidim na stotine Gargamela i Papa Štrumpfa kako zajedničkim snagama eksperimentiraju za neki svoj novi čarobni napitak. Žalim samo što se nisam bila na vrijeme prijavila za izvođenje pokusa te se i ja okušala kao prava mala znanstvenica. No, za mene je ipak najveći pokus dana bio kada me moja prijateljica, kao grom iz vedra neba, bacila u Jarun. „Zašto si to učinila?“ ljutito sam je pitala. Hladnokrvno mi je odgovorila: “Ne znam ni sama, jako je vruće.“ Nije dokazala ništa novo što već o vodi nismo znali, kao i o njezinim nepredvidivim ispadima. To je bilo, sad kad u miru razmišljam, odlično osvježenje na kraju vrućeg dana. „Znanost je baš zabavna!“ veselo sam bila klicala jer je vrijeme od nekoliko sati prošlo munjevitom brzinom.

Ovaj me je magično sedmi Znanstveni piknik dodatno zainteresirao i potaknuo da, bez straha, protresem, proučim i na kraju otvorim crnu kutiju i shvatim da fizika ipak nije Pandorina kutija. „Ona je Bogom dana“, kažem vam, „jer se nalazi svuda oko nas, baš kao i matematika i kemija.“ Nadam se da je i na ostale nezaljubljenike u znanost djelovao  jednako snažno. Onima koji su propustili ovu čarobnu zabavu mogu samo reći: „Sljedeće godine nikako ne propustite svoj prvi Znanstveni piknik jer ćete dobiti jednu novu 3D dimenziju.“ Sebi ponavljam: „Sljedeće godine, osmi razred, osmi Znanstveni piknik, osam sati?“ No, dogodio se vremenski fenomen. Dok je stigao osmi Znanstveni piknik, ja sam već bila krenula u prvi srednje. Zar nije znanost baš zabavna?

Laura Završki, 1. razred

Srednja škola Zlatar

Maraton mojega života

          Bio bi to još jedan sasvim običan dan da nije tog srpanjskog poslijepodneva oglašavanjem crkvenih zvona započeo maraton mojega života prema golemoj, hladnoj  hrpi željeza koja mi život znači, mojem toplom domu, i koja mi izmiče i odlazi, sve dalje, dalje i dalje…

Preda mnom lijep, suncem okupan, neradni dan. Nema ništa ljepšeg od, više nego zasluženog, ali rijetkog, slobodnog dana za jednu osobu koja po cijele dane samo stoji i, vječito nasmiješena, hitro raznosi raznorazne koktele, najbolje šampanjce, bačve piva, na hektolitre kave i ostale jače ili slabije blagodati vječnog ugostiteljskog sastajališta. Gdynia, grad na sjeveru Poljske. S jedne strane, neistražena i stara jezgra gradića, a s druge, znatiželjna i neumorna mladost. U jednoj od poljskih značajnijih luka osjetila sam se i sama značajnijom i opčinjenom njezinim ljepotama i ljubaznošću njezinih stanovnika. Tko zna do kada bi trajalo to moje lutanje i mjesečarenje gradom uzduž i poprijeko njegovih ljepota, koje te svojom poniznošću širokogrudno i primamljivo zovu da ostaneš još dan-dva, da se nisu oglasila crkvena zvona točno u četiri sata tog srpanjskog poslijepodneva. Bilo je to u doba kada nije postojao alarm na ručnom satu, niti m od mobitela, a kamoli nekakva aplikacija koja bi te bila upozorila da si na knap s vremenom i još ti na vrijeme izbacila koordinate, najkraći put do cilja, predviđeno vrijeme polaska i dolaska te usput i potrošene kalorije. Crkva, posljednje mjesto u nizu razgledavanja gradića, mjesto obraćanja i zahvaljivanja dragomu Bogu na ispunjenom danu, u par je sekundi postalo neočekivano startno, maratonsko mjesto s jednim jedinim sudionikom. Crkvena su se zvona oglasila umjesto startnog pištolja i nepripremljenu me trgnula, mene usnulu Trnoružicu poslije osmosatnog sna u gradu snova, te instinktivno i na prepad potpalile moju maratonsku iskru za koju nisam ni znala da tinja duboku u meni. Moj brod, Costa Allegra. Četiri sata, vrijeme isplovljavanja. U prvi sam se mah skamenila, al’ onda duboko u prikrajku svijesti čula glasove predaka koji su me bodrili da još uvijek nekako mogu stići te se pokrenula i počela šprintati na najjače. Nije bilo poništenja starta, nove pripreme, resetiranja, pomicanja kazaljki na satu, namještanja olakotnih okolnosti i određivanja jasnog i statičnog cilja. Počela sam trčati kao luda, kao da me progoni na tisuće osa i stršljenova, udružene i uznemirene kolonije protiv još uznemirenijeg, ali usamljenog protivnika. Svako bi osvrtanje i odustajanje bilo fatalno za mene. Trčala sam, već u startu, okupana znojem ispremiješanim sa suzama, koji su se topili jedni u drugima i istovremeno i sušili. Da me je netko tako dodatno motivirao u osnovnoj školi, atletska bi mi staza bila moj drugi dom te bih vjerojatno postala neka nova Marion Jones s primjesom Flo Griffith-Joyner. No, moje elegantno koračanje po gdynjskoj stazi ne bi nitko nikad ni pomislio povezivati s dopingom niti bih se morala javno opravdavati zbog nečije sumnjičavosti na startnu i još veću postignutu brzinu u samome cilju. Moj najveći doping bilo bi čisto srce ispunjeno najvećim trenutnim strahom i pokretačem, adrenalinom. Ostajala sam bez krova nad glavom i istovremeno gubila i glavu i pamet. Moj je brod dižući svoje sidro, mene istovremeno spuštao na dno najtamnijeg mora. Mogla sam ga jasno vidjeti kako mi klizi niz prste dok, kao na najvećim kotačima, juri po moru i udaljava se i udaljava… Vrijeme i trenje, trenutno moji najveći neprijatelji. Od moje putujuće kuće kao da me dijelilo milijun svjetlosnih godina i morala sam poput Supermana razbiti moći jednog od najvećih neprijatelja, vremena koje klizi, tog zelenog kriptonita. Ozračio me činjenicom da sam ostala kratkih rukava te sam zbog toga jedino mogla produžiti korak i samo trčati, brže od kazaljke na satu. U stanju budnosti osjećala sam se kao Pale sam na svijetu i trčala bez prestanka. Prolaznici su kao zamrznuti stajali i čudili se toj munjevitoj, putujućoj, žutoj knjižici kojom sam postala u samo par sekundi nakon što me kazaljka sata udarila u glavu poput Big Bena. Osviještena nastalom situacijom nije da je to baš bio smak svijeta ili da mi je život visio o koncu. No, osjećala sam da gubim tlo pod nogama, a svakim daljnjim otkucajem srca kao da se Zemlja jače tresla. U meni su se rodili neki neobjašnjivi novi osjećaji, smjesa nemira i tjeskobe. Nisam dala da me slome, već upravo suprotno, da me vode naprijed prema svjetlosti na kraju tunela. Svakim novim trčećim korakom javljao mi se duh predaka i vodio me hrabro naprijed. Svako stezanje u grudima i mišićima zamijenila sam još većim korakom i tihom molitvom da mi moj Svevišnji pomogne. Osjećala sam se već sva ispijenom kao zaboravljeni, posušeni grozd u kasnu jesen i da ću se uskoro raspasti na sve strane na sljedećem zavoju, izgubiti svaki dio sebe te postati manja od makova zrna. Sve mi se smračilo, ušla sam u zonu sumraka, postala sam stranac u noći, malena Hrvatica koja nikome ništa ne znači u Poljskoj, osim da, kao turist, potroši što više novaca. A onda, na tom sljedećem zavoju, moje su molitve bile uslišene. Dragi mi je Bog poslao moćnog, oslobađajućeg lika, gdynjskog taksistu. Svojim ispoliranim farovima obasjao je moju zonu sumraka najvećom svjetlošću iako je on sam izgledao nezgrapno, obično i svakidašnje. Međutim, takva je i svakidašnja jadikovka, krvavih nogu u dolini od trnja i kamena, srca ranjena bez igdje ikoga. Ponekad vam ne trebaju jake veze poznanstva, već jake veze prepoznavanja nevolje na licu čovjeka koja je, hvala Bogu, na svim jezicima ista. Treba vam osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme (bez obzira ako i kasnite) koja će vam dati ne samo čašu vode na maratonu vašeg života, već vas vratiti na sam izvor. Vjerojatno je već imao iskustva jer je spretno kao lasom zaustavio moj brod. Moj taksist, s pravom ga tako zovem, jer smo od tada postali prijatelji, znao je protokol, koga nazvati, kontaktirati, pridobiti manji brodić za posebnu, istovremeno i posramljenu i oslobađajuću, ne tako kratku, plovidbu do mog velikog, putničkog broda. Odmicao je unatoč tomu što je odmah po pozivu taksiste ugasio svoje motore. Rekoh vam, trenje i vrijeme moji tada najveći neprijatelji. Dok me je brodić vozio prema toj golemoj hrpi željeza, kroz mene kao da je prošao tsunami i poželjela sam postati i sama veliki, plimni val te uskočiti ravno kroz dimnjak broda kao zakašnjeli poklon Djeda Mraza. Tako bih izbjegla osuđujuće i prijekorne poglede putnika te razgovor s kapetanom koji mi je trebao očitati bukvicu. Nikada neću zaboraviti kako su putnici bili poredani na hladnoj, željeznoj ogradi broda i njihove još hladnije, ljutite poglede dok sam se približavala brodićem kao morska vila s dva gdynjska morska vuka, moja viteza. Najradije bih bila propala u zemlju, ali je sve okolo mene bilo more. Drugi smo dan opet svi zajedno kasnili, normalno zbog mene, putnici na sve svoje planirane izlete jer nismo mogli nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Kako nevolja  nikada ne dolazi sama, moj maraton još uvijek nije bio završio. Trebalo je mnogo dokazivanja i opravdavanja da ste među najboljima u onome što radite jer drugi, koji zakasne na brod, momentalno lete kući, a u mom je slučaju letjela samo novčanica od 50 dolara kazne kapetanu, a toliko je vjerojatno koštala moja vožnja života taksijem koja nikada nije došla na naplatu. Još sam mogla očekivati i, prema kapetanovom iskustvu, naplatu posebne vožnje brodićem. Račun nije nikada stigao. Rekoh vam, moji morski vukovi, moji vitezovi, moj taksist, moji prijatelji. U očima sam nekih putnika preko noći postala od Supermana, Supergirl tek obična Stupidgirl, obična coctail waitress (konobarica po domaći). Kako je vrijeme odmicalo, i ovaj mi put postajalo prijateljem i saveznikom, tako se počela i slijegavati prašina oko toga. Najljepše je kad ti sve ide od ruke, kao po loju, kao brod koji klizi po moru (koje li ironije) i kada držiš sve konce u svojim rukama (pogotovo brodski vez). Netko će reći da sam imala sreće. Možda, jednim dijelom, ali sam odlučujući potez ipak odigrala ja sama, a jednim i brod, jer je i on kasnio s isplovljavanjem. Iako sam izvana izgledala kao da prizivam sva zla ovoga svijeta, moje su pozitivne misli uspjele privući mog spasitelja taksistu i tu golemu hrpu željeza.

Život je kao maraton, svakodnevno trčanje prema naprijed, ali kako bismo ga shvatili potrebno se, s vremena na vrijeme, i okrenuti. Sada, svaki put kada mi pobjegne autobus, tramvaj, vlak, trajekt, ne očajavam, sjednem i strpljivo čekam (ne trčim, za promjenu), osluškujem prirodu, razgovaram s prolaznicima. Stići će onaj drugi, za sat-dva, više-manje, sasvim svejedno jer će stići prema voznom redu, prije ili kasnije. Moja brod ne bi više nikada došao. A kada čujem crkvena zvona na svaki puni sat, u rano jutro, pogotovo na moru na godišnjem odmoru, više se ne nerviram, već pomislim koga će ono sve danas možda spasiti. Kad ti život da limun, ti napravi limunadu i iscijedi život, samoga sebe, ali do te mjere da se imaš snage boriti. Daj se maksimalno i ne odustaj, nikada ne odustaj, ali nikada ne odustaj i žuri polako jer tamo negdje u daljini možda te prati tvoj čovjek iz Poljske.

                                                                                     Jadranka Mlinarić-Završki, majka