Priče obitelji Kerman iz Lopatinca
Posebna posjetiteljica
Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije na moje rame nešto palo. Hodala sam po ulici, slušala glazbu te odjednom osjetila nešto na svom ramenu. Na početku sam mislila da je doletjela pokoja kapljica kiše iz debelih, tamnih i strašnih oblaka, no nije. Kada sam malo bolje pogledala, vidjela sam nekakvo malo stvorenje. Bilo je veličine mog palca te je poskakivalo i vikalo na mome ramenu. Bila sam zbunjena. I prestrašena. I uzbuđena. Neobično stvorenje sam uzela na svoj dlan te krenula natrag prema kući. Usput, prijateljici sam napisala poruku da otkazujem dogovorenu kavu. Znate već zašto. Imala sam osjećaj da će mi to stvorenje biti zanimljivije od kave. I naravno, bila sam upravu. Došla sam kući, zatvorila vrata od svoje sobe, sjela na krevet te promatrala mog malog posjetitelja. Počeo mi je nešto govoriti, no nisam ga dobro razumjela te sam ga podigla bliže mom uhu. Ispostavilo se da nije posjetitelj, nego posjetiteljica. Predstavila se kao Vila Snješka koja ima misiju upoznati Zemlju i stvorenja koje žive na njoj. Ona dolazi s nekog drugog planeta, nepoznatog ljudima. Kaže da ne smije reći od kuda jer postoji mogućnost da će biti ugroženi. I tako smo nas dvije razgovarale. I razgovarale… Rekla sam joj neke osnovne činjenice o kugli zemaljskoj, ljudima koji tu žive, kako mi funkcioniramo. Naš dubokouman razgovor prekinula je moja mama kada je ušla u moju sobu. Nisam joj rekla ništa u vezi Snješke. Morale smo krenuti u kupovinu. To je bila još jedna prilika da Snješki pokažem dio našeg svijet. Spremile smo se, sjele u auto te krenule. Moja nova neobična prijateljica cijelo je vrijeme sjedila na mom ramenu. Bila je oduševljena. Vidjela je hrpu novih stvari, događaja, ljudi da joj je to bilo i previše. Svom srećom, bila je nevidljiva na mom ramenu te je slobodno mogla malo odspavati. Kada smo s mamom stigle kući, na mom ramenu Snješke nije bilo. Bila sam razočarana i tužna no pretpostavila sam da je otišla na svoj planet. Kasnije mi je javila da je imala u planu posjetiti još nekoliko ljudi koji su joj „zapeli za oko“ što je i učinila. Jedna od tih ljudi bila je i moja mama.
Petra Kerman, 2.ST
Tehnička škola Čakovec
Vrlo čudan dan
Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nisam osjetila nešto na mom ramenu. Dogodilo se to u kupovini. Na početku nisam znala što bi to moglo biti, ali sam nakon nekog vremena shvatila. Ušavši u auto, na mom ramenu začula sam neke zvukove. Zvukove ljudskog glasa. Tako je i bilo. Primakla sam se glavom bliže svojem ramenu. Tamo sam čula (i vidjela) neko malo čudo kako razgovara samo sa sobom. Ili je možda pokušavalo svojim glasićem doprijeti do mene. Nisam sigurna. Sa strahom u glasu pitala sam tko je to i kako se stvorilo na mome ramenu. Rekla je da je došla s druge planete upoznati naš svijet. Okrenula sam glavu i pogledala svoju kći koja me jako čudno gledala zašto razgovaram sama sa sobom. Rekla sam joj da se nešto jako čudno dogodilo. Objasnila sam joj situaciju, na što je ona odgovorila da zna o čemu se radi. Nju je također posjetilo to čudno biće. Tada je saznala kamo je i zašto Snješka otišla od nje. Još nekoliko trenutaka svi zajedno smo razgovarali, nakon čega je Snješka samo nestala. Kada smo se vratile kući, sve namirnice iz auta su nestale. Bile smo potpuno zbunjene. Ušle smo u kuću i imale što vidjeti. Cijela kuća je bila pospremljena kao i namirnice iz kupovine. Ručak je bio kuhan i pripremljen na stolu. Uz ručak, na stolu je stajala i poruka: „Hvala vam objema na predivnom gostoprimstvu na Zemlji i još ljepšem zajedno provedenom danu. Ovo je najmanje što sam mogla učiniti. – neslužbeno Snješka.“ Tko bi rekao da i tako mala, čudna bića mogu biti iznenađujuće dobra i pristojna!
Violeta Kerman, mama
