Priče obitelji Janković iz Kastva

Bijeli čovjek u mom srcu

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nisam čula neki čudan glas u mojoj sobi, a zvučao je ovako:
„Čuješ li meeeee?“
Tako grubo i glasno da sam mislila da ću pasti u nesvijest. Upitala sam djeda je li me on zvao, rekao je da nije.
Zvala sam brata jer sam mislila kako on opet nešto glumata i želi me prestrašiti.
Nije bio niti on.
Joooj, kako sam se bojala!!!
Noge su mi se tresle i jedva sam stajala na njima.
Pokušala sam pjevušiti da se smirim, ali mi ni to nije pomoglo.
Vratila sam se u sobu i osluškivala hoću li opet čuti taj čudni glas.
Prošlo je već dugo vremena, a ja još uvijek čekam i čekam ne bi li nešto čula.
Nakon nekog vremena, otvore se vrata i uđe neki bijeli čovjek.
Aaaaaaa! – uzviknula sam preplašeno.
Ništa nije govorio nego je samo kopao po mojim stvarima.
Upitala sam ga što želi.
„Tražim jednu djevojčicu“- rekao je opet grubim glasom.
Kakvu djevojčicu? – ponovno sam upitala.
Djevojčicu sličnu kao ti! – odgovorio je on.
Upitala sam radoznalo: “Ali, gdje je ta djevojčica?“.
Bijeli čovjek je uzviknuo: „ Nalazi se u tvom srcu!“
U tom trenu skinuo je odijelo sa sebe, a ispod tog odijela iskočila je moja mama.
„Mama!“ – uzviknula sam.
Što je?“ – upitala me.
Odgovorila sam : „Volim te jako!!!“, i poljubila je.

Klara Janković 3.a
OŠ „Milan Brozović“ Kastav

Crna zvijer, djeca i ja

Bilo je sunčano ljetno jutro. Djeca i ja smo se probudili i odlučili da ćemo popodne ići na more. Popila sam kavu, čitala novosti na internetu, a djeca su igrala igrice. Nakon doručka rekla sam djeci da idemo u trgovinu kupiti namirnice za ručak pa da smo popodne slobodni za uživanje u ljetnim radostima. S obzirom na to da je vani bilo jako vruće obukli smo majice s kratkim rukavima, kratke hlače i japanke. Veselo smo krenuli u kupovinu, međusobno si pomagali te pričali na koju ćemo plažu ići poslije ručka. Došli smo doma, parkirala sam auto, djeca i ja smo uzeli vrećice. Dok sam otključavala kuću smijeh je bio na našim licima jer se volimo šaliti. Otvorila sam vrata i na podu me dočekao ogroman, crni, dlakavi pauk. „Neeeee, ne ulazite u kuću!“, povikala sam toliko jako da su i susjedi izašli vidjeti što se događa. Djeca su vidjela crnu zvijer i zastala. Kao mama, znala sam da moram nešto učiniti kako bi djeca bila sigurna, ali s tankim japankama na stopalima nisam osjećala sigurnost da bi ga gaženjem sredila. Gledala sam pauka, pauk je gledao mene. Odjednom, pauk se okrenuo i otišao u garderobu. Mjesto u našoj kući gdje stoji sva obuća…. Sva obuća… A mi imamo japanke na stopalima… Bilo mi je drago da znam gdje je pauk kako bi djeca ušla u kuću, ali pitala sam se gdje je u garderobi… U kojoj tenisici, papuči, cipeli…. Pomislila sam: „ Više nikad nitko neće ništa obuti iz ove garderobe, zauvijek ćemo ostati u japankama!“ Na sreću, imam sina koji jako voli nogomet i ima puno nogometnih tenisica. Jedne od njih bile su na terasi. Rekla sam sinu: „ Sreća da svagdje okolo puštaš obuću!“, iako se inače ljutim da je neuredan. Obući ću tvoje tenisice, iako su mi male, jer ne mogu u japankama boriti se s paukom. Zvala sam supruga na posao i ispričala situaciju. Savjetovao me da uzmem iz konobe njegove debele rukavice i usisivač koji on koristi kad su pauci u konobi (inače, moj suprug se jako boji paukova i ostalih nepoželjnih životinja) pa ima posebni usisivač samo za njih…
Navukla sam rukavice, obula nogometne tenisice, uzela usisivač i krenula u borbu s crnom zvijeri. Vjerujem da sam izgledala čudno, pa se možda pauk prestraši mene i pobjegne iz kuće. Vrlo hrabro sam hodala prema garderobi, ali sam se osjećala jako prestrašeno. Zbog želje da zaštitim svoju djecu i omogućim im bezbrižan boravak u našem domu, hrabrost je bila jača od straha.
S obzirom na to da nas je četvero u obitelji i svatko ima nekoliko para obuće ( za svako godišnje doba) vjerujem da se može pretpostaviti koliko je obuće bilo u garderobi… Gledala sam svu tu obuću i nisam znala od kud da krenem s pregledom i usisavanjem. Gledala sam, koncentrirano promatrala i tražila neki znak od kuda da krenem… Odjednom, ugledala sam crnu, debelu, dlakavu nogu kako viri ispod čepića kopački za travu (sreća da sin ima tenisice za nogomet za sve vrste terena). Povikala sam: „Super, vidim ga, a nije u obući. Dobro je da ima duge noge pa nije uspio svih osam nogu zavući među čepiće.“
Hrabro sam podigla kopačku i brzo ga usisala. Djeca i ja smo bili jako veseli. Ali, zabrinutost je opet bila prisutna. Što ako pauk izađe iz cijevi? Što ako je preživio? Odlučila sam opet uključiti usisivač i pustiti da radi kako bi bila sigurna da je pauk završio svoju priču na ovome svijetu…
Djeca i ja smo se zagrlili i bili jako sretni što smo pobijedili crnu zvijer! Nakon ručka išli smo na more i prepričavali osjećaje koje smo doživjeli. Zauvijek ću pamtiti ovaj događaj!

Ana Poropat Janković, majka