Priče obitelji Babić iz Kastva

Obiteljsko putovanje

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da se nije dogodilo ovo.
Probudila sam se i udarila nogom o krevet i slomila cijeli nokat. Bila sam jako ljuta, ali sam se smirila. Pomislila sam kako će to biti najgora stvar danas, ali nije bilo niti blizu.
To je bio dan našeg velikog obiteljskog putovanja. Sjeli smo u auto i krenuli.
Moj brat Fran glasno je uzviknuo kako samo on zna: „ Aaaaaaaaa, ubola me je pčela!“
U tom trenu ja sam u svojoj glavi čula glas koji mi kaže: „Lana, udari ga.“ i ja sam ga poslušala. Nakon toga Fran se još jače urlao, a sada su i mama i tata vikali na mene.
Nastala je galama koju je prekinuo tata kada je upalio radio. Svi smo zapjevali.
Odjednom se začulo: „ Buuuuuuuum!“
Pukla nam je guma, ali ju je tata zamijenio i naša putovanje se nastavilo.
Konačno smo stigli u hotel. Fran i ja smo požurili u bazen. Fran se pravio važan, skakao je i usput udario nosom o rub bazena. Nos mu je jako krvario pa su svi imali posla s njim.
Spustila se noć i već smo umorni zaboravili na sve nevolje. Oko ponoći probudio nas je tresak u sobi jer je tata pao s kreveta.
Kada smo ujutro odlazili iz hotela, u hodniku mi je neki dječak postavio nogu i ja sam pala.
Počela sam plakati, a on je kleknuo pored mene kao da će me zaprositi i ispričao se: „Oprosti!“ Odmah me sve prestalo boljeti.
Vratili smo se kući umorni i shvatili, kako smo ipak sretni jer smo zajedno pobijedili sve nezgode.

Lana Babić 3. razred
OŠ „Milan Brozović“ Kastav

Službeni put u avanturu

Bio bi to još jedan običan dan, da nije gospodin Murphy odlučio umiješati svoje prste. Tog sam dana trebala održati predavanje sa svojim suradnicama. Predavanje koje sam održala već puno puta na dobro poznatu temu. Bila sam puna samopouzdanja i uvjerena da ništa ne može poći po zlu.
I put je započeo, a vozila je moja suradnica, starija i draga gospođa.
Tijekom vožnje počela je lagana kiša koja se pretvorila u jak pljusak. Kiša je bila sve jača i spustila se magla te smo zbog toga propustile skretanje prema odredištu. Cesta je bila sve zavojitija. Nismo znale gdje smo.
Izgubile smo se! Nećemo stići na vrijeme. Odjednom iza oštrog zavoja ispred nas svijetla. Auto ide ravno na nas. Vrisnule smo sve tri, ali vozačica se na sreću snašla i izbjegla sudar. Prestrašene u tišini vozimo dalje. Konačno stižemo na odredište. Treba održati predavanje, žurimo se spojiti opremu jer ionako već kasnimo. Tražim usb-stick po torbici. Nema ga. Nema moje prezentacije.
Publika gleda u nas, a meni je neugodno. U to dolazi naša domaćica i u ruci nosi nam topli čaj i kolače.
„Ma neka ste vi meni došle po ovom vremenu žive i zdrave“- kaže domaćica, kao da je znala kakav nam je bio put.
„Lako za predavanje, druženje je važno!“- rekla sam veselo.
Održale smo predavanje bez prezentacije, jedno od najboljih do tad.

Svijetlana Gašparević Babić, majka