Tri priče obitelji Radiković

Kamo je nestao Medonja?

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije bilo … medvjeda! I to ne bilo kakvog medvjeda, već Medonje – glavom i bradom! Medonja je mrki medvjed, onakav kao što je na kovanici od 5 Kuna. No, za razliku od drugih medvjeda, on nije opasan. Ima svjetlo smeđe krzno od pliša, gumbe umjesto očiju, crvenu maramu oko vrata, a visok je djeci do koljena. On ima veliko srce, jer pomaže prijateljima iz razreda. On je s djecom pisao zadaće, išao kod zubara gdje je dobio medalju za hrabrost, slavio na rođendanima, putovao na more, programirao na MicroBitu, a čak pomagao djeci da zaspu. Kako je bio dio razreda, bio je i na razrednoj fotografiji. Onaj tko se toga dana najbolje ponašao u školi, nosio ga je kući u novu pustolovinu.

Jednog dana kad smo se igrali na igralištu pokraj škole, Medonja je nestao! Zadnji put je viđen naslonjen na gol. Bili smo vrlo tužni, pa smo nalijepili oglase po ulicama u blizini škole. Učiteljica je čak ponudila nagradu za onog tko pronađe Medonju. Učenici iz viših razreda dali su nam informaciju da su pronašli Medonju. Pronađen je sav slinav i smrdljiv, jer ga je odnio pas. Medonja je tako imao još jednu avanturu u perilici za pranje rublja. Dječaci koji su ga pronašli dobili su čokoladu za nagradu, a Medonja se vratio u razred mirišljav i čist.

Gita Radiković, 2.a
OŠ Petar Zrinski Šenkovec

Lička Pepeljuga

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije bilo … medvjeda! Bio bi to sasvim običan produženi vikend, kao i prošlih godina u vrijeme uskršnjih praznika. Naime, Mićo i supruga su već prema tradiciji, Uskrs provodili s prijateljima u apartmanu na obali. Četvero “mladih penzionera” uguralo bi prtljagu u automobil, hrane za četiri dana, te se nadali lijepom vremenu kako ne bi morali, kao prošle godine, šetati pod kišobranom.

Mićinoj astmi odgovarao je slani morski zrak i borova šuma. Bio je uvjeren da mazanje ljekovitim blatom ublažava tegobe u njegovom artritičnom koljenu, a i u travarici koju je pravila Tonijeva supruga, sigurno je bilo barem jedne trave koja mu je koristila. Kasni Uskrs ove godine donio im je mnoštvo sunčana vremena i respektabilne temperature zraka od oko 25°C, pa se uz malo samoohrabrivanja nekoliko puta i okupao u moru.

Povratak kući uvijek su planirali utorkom prije podne. Vozili bi starom cestom, uživali u ljepotama krajolika, a znali su ponekad stati na koju porciju janjetine ili barem kupiti domaćeg sira i ulja od lokalnih prodavačica uz put.

Bilo bi to kao i svake godine, no ovaj put – gusta magla je otjerala prodavačice, a žene su zabranile janjetinu jer je trebalo pojesti sendviče s mesom koje je ostalo od jučerašnje večere.

Mićo je parkirao vozilo na ugibalištu uz cestu, a planinskih 8°C nije moglo istjerati ženski dio skupine iz vozila. Muškarci su odlučili malo protegnuti noge i to svaki u suprotnom smjeru. Mićo je u mislima već bio kod kuće. Pitao se kakav će biti njegov ovogodišnji urod mladog krumpira, te da li se otkupna cijena promijenila otkad je bio odsutan. Naime, prema njegovom mišljenju i ova sadašnja je već bila preniska, a sigurno će opet trebati prskati protiv krumpirovih zlatica. To jest ako je išta ostalo nakon plamenjače s kojom se već mjesec dana neuspješno borio.

Iz dubokih misli ga je prenuo prijateljev uzvik: “Mićo … bježi… medvjed!”.
“Ah, ti si medvjed!”, odvrati Mićo.

Odgriznuo je veliki komad sendviča i lagano se okrenuo na peti. Vidio je Tonija kako je uletio u auto, te uz tresak zatvara suvozačeva vrata. Nekoliko metara ispred auta, iz šipražja je izašla mračna silueta. Prvo što je Mićo osjetio, bilo je kako mu se kosa nakostriješila, a srsi su mu prošli kroz kičmu. Bio je tridesetak metara udaljen od auta, imao je šezdeset i sitno godina, 130 kilograma prema vlastitoj procjeni, artritis u desnom koljenu, bronhalnu astmu i ono najgore – japanke na nogama. Kasnije je znao pričati poznanicima u birtiji kako je medvjed bio viši od dva i pol metra kad se propeo na zadnje noge, kako je medvjed grleno zaurlikao, te je na taj znak mladunče izašlo iz gustiša, pretrčalo cestu i nestalo na planinskim obroncima ličkih bespuća. Tko bi to sad točno znao? No, jedno je istina – unatoč svojoj kilaži, godinama, astmi i artritisu, bio je to oboren rekord na 30 metara sa sendvičem u rukama, gladnim medvjedom za leđima i s jednom japankom na nogama. Druga je, naime, ostala u ličkim planinskim bespućima.

Goran Radiković (tata)

Zvjezdana priča

Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije bilo … medvjeda! I to ne jednog, već dvojice. Jedan veliki i jedan mali, živjeli na istom nebu, a da jedan za drugog nisu znali. Možda bi tako i ostalo da toga dana nisu u isti glas povikalo: ” Ovaj tamo dolje izgleda kao JA! ”
Veliki je medvjed ugledao medvjeda koji braneći svoje mlade tjera ljude da bježe, dok je mali ugledao malog medvjedića dobra srca kako u toplom domu piše zadaću s djevojčicom do njega. Dvojica medvjeda s neba tada ugledaše i jedan drugoga. Istog se trena približiše i od tada zajedno promatraju veličanstven svijet ispod sjajnih zvijezda.

Martina Radiković (mama)